Lobiranje (ili kako biznis utiče na politiku?) | Ekonomist

Lobiranje (ili kako biznis utiče na politiku?)

Optužbe u aktuelnoj trci za novog američkog predsjednika poput onih da „milijarderi mogu kupiti i izbore“ nisu ništa novo u američkoj demokratiji. U mnogobrojnim istraživanjima kako moćne korporacije oblikuju „političko tržište“, javnosti su predočeni nalazi da kompanije uslovljavaju čak i svoje zaposlene da doniraju i javno podrže kampanje određenih političkih kandidata.

Mada je u SAD lobiranje nacionalni sport, za svaki dolar koji u ovu svrhu potroše sindikati i grupe koje se bore za javni interes, velike korporacije izdvoje 34 dolara, te je jasno ko je u tome uspješniji.

Koliko su uspon na političkoj i sa druge strane poslovnoj ljestvici međusobno povezani kroz istoriju pokazuje i studija “Banke, politika i političke partije: Od partijskog bankarstva do otvorenog pristupa bankama u ranom Masačusetsu”, koju je prošle godine objavio američki Nacionalni biro za ekonomska istraživanja. Studija dokumentuje spregu političke vlasti i bankarskog sektora počev od kraja 18. vijeka kroz aktivnosti vladajućih partija. U ovom veoma detaljnom istraživanju, između ostalog se navodi da je krajem 19. i početkom 20 vijeka, oko 80% direktora banaka u SAD bilo pod direktnim uticajem političkih partija, čiji se upliv sa liberalizacijom regulative o osnivanju banaka postepeno smanjivao – barem formalno.

Danas je po mišljenju mnogih analitičara trend obrnut, jer je veliki biznis u međuvremenu toliko narastao da i u najmoćnijim državama oblikuje „političko tržište“, bilo da utiče na donošenje zakona prema svojim potrebama ili na izbor predsjednika. To tvrde čak i sami političari, poput Bernija Sandersa, koji je tokom kandidature za predstavnika Demokratske stranke na aktuelnim predsjedničkim izborima u SAD izjavljivao da „u postojećem američkom sistemu milijarderi mogu da kupe i izbore“, navodeći kao dokaz i presudu američkog Vrhovnog suda iz 2010. kojom je odluka države da ograniči potrošnju korporacija u političke svrhe proglašena protivustavnom.

Ti meni, ja tebi
Džef Milio, profesor na Stenford univerzitetu, u svom radu „Uticaj korporacija i politička korupcija“ objašnjava kako to „ruka ruku mije“: tokom posljednje ekonomske krize američke vlasti su upumpale ogroman novac u očuvanje velikih preduzeća koja su se našla pred bankrotom, davale su garancije za kredite privatnim firmama, čak su se bavile i mahinacijama u Kongresu prilikom usvajanja reforme zdravstva koju je predlagao američki predsjednik Barak Obama.

Povezanost privatnog sektora i politike se najbolje vidi kroz američki mehanizam političkih akcionih komiteta (PAC) i rasta količine novca koji se obrće u predizbornoj kampanji. Prema istraživanjima profesora Brajana Najta, na izborima obično pobjeđuju kandidati koji imaju više velikih kompanija na svojoj strani. Jedan od primjera je i duel između Džordža Buša, koga je podržavala 41 korporacija i Al Gora, čiji izbor je pomagalo 29 kompanija. Kada je Buš pobijedio, kompanijama koje su se deklarisale kao njegovi simpatizeri porasla je vrijednost za tri odsto, a onima koje su podržavgale Gora, opala je za šest odsto. Dakle, vrijednost političkog uticaja se može i precizno ekonomski izmjeriti.

Ostvarivanje uticaja na politiku se vrši na više načina, a jedan od njih je i lobiranje. Prošle godine, korporacije u SAD potrošile su na lobiranje 2,6 milijardi dolara, što je više od sredstava izdvojenih za budžet Senata. Pojedine kompanije upošljavaju i po stotinu lobista koji se bore za njihove interese. Svi lobiraju, samo je pitanje intenziteta – za svaki dolar koji u ovu svrhu potroše sindikati i grupe koje se bore za javni interes, velike korporacije izdvoje 34 dolara, te je jasno ko je u tome uspješniji. Od upućenih, koji su decenijama u ovoj „industriji“, mogu se čuti i komentari da su lobisti prije tri decenije imali za cilj da „drže vlast podalje od (njihovog) biznisa“, dok su današnje ambicije „da vlast postane poslovni partner“.

Glavnim akterima kupovine uticaja to se svakako isplati. Istraživanje koje je sprovela Sunlight Foundation pokazalo je da je između 2007. i 2012. godine samo 200 politički najaktivnijih korporacija uložilo 5,8 milijardi dolara u lobiranje i predizborne donacije. Zauzvrat, te iste korporacije dobile su 4,4 biliona dolara kroz programe podrške i podsticaje za poslovanje.

Na pitanje zašto politički kandidati u tako razvijenom demokratskom društvu pristaju na ovakav oligarhijski model funkcionisanja države, analitičari kažu da nema jednostavnog odgovora. Teško je naći kandidata „bez putera na glavi”, koji bi, pri tom, mogao samostalno da isfinansira kampanju koja bi privukla što veću pažnju javnosti.

Za ilustraciju, opet, mogu da posluže čarke iz aktuelne izborne kampanje za predsjednika SAD i među pripadnicima iste stranke. Naime, na optužbe već pomenutog Bernija Sandersa na račun koleginice ali i protivkandidata u Demokratskoj stranci Hilari Klinton da po bankama, uključujući i problematičnog giganta Goldman Sachs, deklamuje naručene govore u zamjenu za šestocifrene sume, Klintonova je lakonski odgovorila da svi političari to rade, te da ona nije izuzetak. Ljevičarski bloger Ejdan Rajlat sa podsmjehom je prokomentarisao da će političari uvjek radije potrošiti milijarde na spašavanje banaka i njihovih čelnika sa kojima se, inače, druže, nego da ulože u spašavanje željezara sa čijim zaposlenima nikada nemaju dodira.

Pritisak na zaposlene u političke svrhe
Kori Robin, profesor Koledža u Bruklinu, primjećuje da osim što finansiraju predsjedničke kampanje, bogati koriste i druge metode za zbližavanje sa onima koji odlučuju o zakonima – od izvođenja članova Kongresa na skupe večere i plaćanja egzotičnih putovanja, do namještanja papreno plaćenih govora na privatnim manifestacijama. „Oni ne grade demokratiju, već je kupuju“, kratko i jetko kaže Robin.

Prema istraživanju koje je sproveo Aleks Hertel-Fernandez, student doktorskih studija na Harvardu, osim ove poluge uticaja na politiku, vlasnici velikih korporacija koriste se i perfidnijim metodama. Kako bi osigurali pobedu svojih kandidata na izborima, oni često uslovljavaju i zaposlene da u tome učestvuju. Proučavanjem ponašanja preko 1.000 zaposlenih i 500 rukovodilaca u vezi sa političkim izbornim kapmanjama, Hertel-Fernandez je došao do zaključka da se kompanije ne libe ni prikrivenih ucjena prema radnicima, kako bi postigle pobjedu svog političkog pulena.

Tako je kompanija Murray Energy iz Ohaja, pri potpisivanju ugovora o zaposlenju tražila od aplikanata da pristanu da se jedan odsto njihovih zarada odvaja za političke akcione komitete (PAC) ove kompanije. Ni to nije bilo dovoljno, pa je direktor, potom, slao mejlove svojim zaposlenima tražeći da izdvoje dodatna sredstva za političko djelovanjeMita Romnija, bivšeg guvernera Masačusetsa i nekadašnjeg kandidata Republikanske partije u predsjedničkim izborima. Kompanija je pratila koji radnik je donirao sredstva, a koji nije. Tokom predizborne kampanje tražili su od zaposlenih i da prisustvuju skupu na kojem su nosili natpis “Zemlja uglja je uz Mita”.

Anketari koji su razgovarali sa zaposlenima, zaključili su da oni strepe kako im sigurnost posla zavisi od uključenosti u političke aktivnosti kompanije. Prilikom realizacije pomenutog istraživanja, polovina rukovodilaca je anketarima priznala da su na neki način učestvovali u mobilisanju svojih zaposlenih u političke svrhe.

Redakcija
Redakcija

Redakcija Ekonomista donosi ekonomske i poslovne vijesti iz Crne Gore i svijeta, doprinosi promovisanju dobrih poslovnih praksi i razvijanju preduzetničke svijesti.

Komentariši

Top