Koliko su Crna Gora i Zapadni Balkan odmakli u tranziciji? | Ekonomist

Koliko su Crna Gora i Zapadni Balkan odmakli u tranziciji?

Piše: Jakov Milatović*

Brzi odgovor na ovo pitanje je nedovoljno. Naime, i nakon skoro 30 godina tranzicije, Zapadni Balkan je tek na pola puta do cilja. Tako je i prosječan životni standard u zemljama regije tek na pola prosjeka zemalja Evropske unije.

Tranzicija je pojam koji označava proces u okviru kojeg se zemlje kreću od tačke A, prvobitno centralno-planske privrede, ka tački B – tržišnoj ekonomiji – sprovodeći strukturne reforme. Pod strukturnim reformama se misli na sve one mjere kojim se u okviru ovog procesa oblikuje (novi), tržišno orijentisani, institucionalni okvir za privrednu aktivnost. Od svog osnivanja 1991, Evropska banka za obnovu i razvoj (EBRD), sa mandatom da pomogne zemljama u tranziciji na njihovom putu ka tržišnim ekonomijama, pokušava da ujedno i mjeri njihov progres u tome.

Neke od zemalja, poput bivše Jugoslavije, su na početku 90-ih bile prilično odmakle u implementaciji potrebnih strukturnih reformi. Vlada Ante Markovića je napravila značajne iskorake u oblastima liberalizacije cijena (uklanjanjem regulisanih cijena za više od 85 procenata proizvoda), spoljno-trgovinske otvorenosti, i uvođenja privatne svojine u privrednu aktivnost. Ovo potvrđuju i ocjene EBRD tranzicionih indikatora, koji su isprva pratili progres zemalja u oblastima: 1) restrukturiranja preduzeća i njihove privatizacije, 2) cjenovne liberalizacije, 3) liberalizacije deviznog kursa, 4) trgovinske otvorenosti i 5) politike konkurencije. Ali, ubrzo zatim započeti ratni sukobi su u potpunosti zaustavili strukturne reforme na ovim prostorima, te tako značajno usporili proces tranzicije u zemljama regije.

Međutim, u međuvremenu se i koncept željenog odredišta promijenio. Globalna ekonomska kriza iz 2007-2008. godine je ukazala, ili bolje reći podsjetila, na nedostatke koncepta slobodne tržišne ekonomije. Ovo je kod zapadnih zemalja pokrenulo diskusiju o boljem razumijevanju postojećeg ekonomskog sistema i kao rezultat uslovilo stavljanje fokusa na koncept održivosti. Tako se i krajnja destinacija zemalja u tranziciji (gore pomenuta tačka B) kvalitativno promijenila – pa se tako danas kao poželjno odredište uzima ne samo tržišna ekonomija, već održiva tržišna ekonomija.

U skladu sa tim, u svom posljednjem Izvještaju o tranziciji, za 2017-2018. godinu, EBRD je objavila svoj novi pristup mjerenju tranzicionog napretka. Tako, u očima EBRD održiva tržišna ekonomija mora biti: 1) konkurentna, 2) dobro upravljana, 3) „zelena“, 4) inkluzivna, 5) otporna na eksterne šokove i 6) integrisana. Istovremeno, banka je razvila metodologiju po kojoj svaku od zemalja u tranziciji ocjenjuje u odnosu na šest navedenih kvaliteta.

Crna Gora je na skali od 1 do 10, gdje 10 predstavlja teorijski koncept održive tržišne ekonomije, ocijenjena sa prosječnom ocjenom 5.4, što je stavlja u grupu zemalja sa srednjim tranzicionim jazom. U odnosu na ostale zemlje Zapadnog Balkana, Crna Gora, zajedno sa Srbijom, ima najveću ocjenu, što znači da je najviše odmakla na svom tranzicionom putu. Makedonija je sa prosječnom ocjenom 5.3 na skoro podjednakom stepenu razvoja; Albanija i Bosna i Hercegovina, sa ocjenama 4.9 i 4.8, malo zaostaju; dok je Kosovo, sa ocjenom 4.3 na začelju u ovoj grupi zemalja.

Međutim, sve zemlje Zapadnog Balkana ne samo da su i dalje prilično daleko od teorijskog koncepta održive tržišne ekonomije, nego su i u popriličnom zaostatku za zemljama centralne i jugoistočne Evrope, koje su u prosjeku ocijenjene sa 6.6. U ovoj grupi zemalja Estonija, sa ocjenom 7.5, je najviše odmakla na svom razvojnom putu, za razliku od Bugarske, koja je sa ocjenom 5.9, na začelju te grupe.

Kako u zemljama regiona, tako i u CG, konkurentnost i dobro upravljanje su dva najlošije ocijenjena kvaliteta. Glavni razlozi koji negativno utiču na konkurentnost zemalja regiona su neadekvatno poslovno okruženje, snažna nelojalna konkurencija koja dolazi iz sive ekonomije i ograničen i često skup pristup finansiranju (posebno kod malih i srednjih preduzeća). Svi ovi činioci se mogu posmatrati i kao dodatni nameti za poslovnu aktivnost preduzeća, i uz kontinuiran „odliv mozgova“ i nedovoljna ulaganja u inovacije, u krajnjem rezultiraju niskom produktivnošću privrede, koja je u regionu na nivou od 60% prosjeka u EU. Dodatno, još uvijek snažno, i često monopolsko, prisustvo državnih preduzeća u određenim industrijama nepovoljno utiče na fer tržišnu utakmicu, i onemogućava privatnom sektoru da dostigne svoj puni potencijal.

Istovremeno, dobro upravljanje, kako ono u javnom sektoru, tako i ono korporativno, značajno zaostaje za standardima koji postoje u zemljama EU. Na primjer, anketa koju sprovodi EBRD o poslovnom okruženju i rezultatima preduzeća (Business Environment and Enterprise Performance Survey), pokazuje da skoro svaka četvrta firma u regionu vidi korupciju kao jednu od najvećih smetnji u svom poslovanju. Takođe, institucije su često slabe i nedovoljno nezavisne, uglavnom pod snažnim političkim pritiskom. Ovo ne samo da dodatno otežava njihovu ulogu kao kredibilnog regulatora odnosa na tržištu (u smislu sprovođenja jednakih uslova za sve tržišne učesnike), već i dodatno pospješuje sistem u kojem mladi percipiraju političke veze kao najbolji put do uspjeha (rezultat EBRD ankete o životu u tranziciji – Life in Transition Survey).

Zašto je sve ovo važno? Zemlje regiona značajno zaostaju u životnom standardu za zemljama EU, čak i u odnosu na one najsiromašnije. U prosjeku, zemlje Zapadnog Balkana stoje na jednoj polovini standarda u zemljama novim članicama EU (poput Mađarske i Poljske), i tek na jednoj četvrtini u odnosu na najbogatije zemlje EU (poput Austrije ili Njemačke). EBRD studija na temu Zapadni Balkan u tranziciji (The Western Balkans in Transition: diagnosing the constraints on the path to a sustainable market economy), iz februara 2018, pokazuje da i u optimističnom scenariju, koji podrazumijeva nastavak stopa ekonomskog rasta iz pred-kriznog perioda, od oko 5% godišnje, regionu bi trebalo 40 godina da dostigne prosječni životni standard u EU. U osnovnom (srednjem) scenariju region bi mogao dostići prosječni životni standard u EU za 60, a u najgorem, koji podrazumijeva nastavak stopa ekonomskog rasta iz post-kriznog perioda od oko jednog procenta godišnje, tek za 220 godina.

Da bi se što brže premostio jaz u prosperitetu regiona u odnosu na EU, zemlje Zapadnog Balkana moraju da urade više na poboljšanju svojih ekonomskih učinaka. Stoga je potrebno intenzivirati reforme usmjerene ka izgradnji održive tržišne ekonomije, a prije svega u oblastima poboljšanja konkurentnosti i dobrog upravljanja. U ovom kontekstu – proces pristupanja EU – treba snažnije prigrliti i bolje iskoristiti za ubrzanje potrebnih reformi. Od brzine kojom se budu rješavala uska grla konkurentnosti i dobrog upravljanja u zemljama regiona – zavisiće i brzina dostizanja EU životnog standarda.

*Autor je ekonomista za region Zapadnog Balkana u EBRD

NB. Ovdje izraženi stavovi su stavovi autora, a ne nužno i EBRD-a

Redakcija
Redakcija
Redakcija Ekonomista donosi ekonomske i poslovne vijesti iz Crne Gore i svijeta, doprinosi promovisanju dobrih poslovnih praksi i razvijanju preduzetničke svijesti.

Komentariši

Top