Ko je sve okrvavio ruke u Siriji? | Ekonomist

Ko je sve okrvavio ruke u Siriji?

Na val tzv. Arapskog proljeća nije ostala imuna ni Sirija. Isti je prvi put „zapljusnuo“ građansko-političku obalu Sirije 15. marta 2011. godine. I ne samo zapljusnuo, već i poplavio u vidu najjačeg cunamija. Krenule su otvorene demonstracije u manjim gradovima te bliskoistočne države. Zvanični Damask, oličen u liku jednog čovjeka, doktora Bašara el Asada, šalje vojsku u područja zahvaćena protestima, kako bi iste ugušio. Za jednog lidera poput njega, očekivano, znajući da njegova porodica neprikosnoveno vlada Sirijom od 1970. godine i da je on vlast naslijedio od svoga oca, Hafeza el Asada. No, taktika predsjednika Asada bila je neočekivana. Po principu „dajem i ne dajem“ postupio je sa demonstrantima. Napravio je neke ustupke, ali je vojska i dalje bila prisutna kao dežurni „ugušivač“ bilo kog poteza uperenog protiv vlasti.

Odgovara na pitanje u naslovu ima više. Čak i da bude njih dosta ponuđenih, da se zaokruži svaki od njih, ne bi bilo pogrešno, na žalost… Krenuvši sa analizom od situacije na terenu, može se reći da su prvo okrvavljene ruke demonstranata. Realno, inicirali su sukob. Kasnije, oformljeni u Sirijsku slobodnu armiju, pa podijeljeni, pa djelimično ujedinjeni, srljali su ali i prljali svoje ruke. Kad te neko napadne, a ono je normalno da se odbraniš, bio je princip predsjednika Asada. Nije se libio da se obračuna sa demonstrantima i protivnicima njegove vlasti, za koje je govorio da su plaćeni od strane SAD-a. Zažalili su demonstarnti par godina kasnije zbog izazivanja sukoba, nego interesi su jedna strana, sve ostalo je druga. Teško će ići pomirenje sa aktuelnim šefom države. Znaju za to i na Zapadu, samo što se o tome ne govori zvanično. Jer, i tu kuloari predstavljaju drugu stranu. Građanski sukob u Siriji otvorio je vrata, trenutno svjetski najvećem korovu, ISIL-u. Dok su pljuštale optužbe sa Zapada i Istoka, Damaska, Tel Aviva i drugih adresa, ISIL je u cjelokupnom tom optuživanju i spinovanju, išao naprijed, munjevito. Kad-kad potpomognut i od strane opozicionih snaga, direktno ili indirektno, zauzeo je dobar dio teriotrije ne samo Sirije, nego i ranije ratom zahvaćenog Huseinovog Iraka. Zadalo je to mnogima glavobolju, ali nekima i korist… ISIL je ne samo u Siriji i Iraku okrvavio svoje ruke, već ih je do ramena okrvavio i u Evropi, ali i ostalim djelovima planete, praveći terorističke akte koje ih svrstavaju u najveću sramotu, ali i poraz savremenog čovječanstva.

Vratimo se na Siriju. Od samog početka sukoba, Damask ima jaku i odlučnu podršku Teherana. Iran je glavni saveznik Asadu od početka rata. Komšijama u Sirji šalju novac, oružje, podatke ali i vojne jedinice, pripadnike elitne Revolucionarne garde, ali i Hezbolaha, čiji je Iran vjerni saveznik i finansijer. Više benefita želi da ostvari Iran dajući Asadu podršku. Zajedničko i Damasku i Teheranu je to da su protivnici Saudijske Arabije i njoj bliskih zalivskih zemalja. Ali, ključni saveznik i odlučujući za napredovanje Asadovih snaga jeste Vladimir Putin, odnosno Rusija. Kada se 2015. godine direktno uključio u rješavanje sukoba u Siriji, ISIL je bilježio poraze, Asad pobjede, a Putin sve veći uticaj na međunarodnoj sceni. Zvanični Kremlj se oglušio na brojne optužbe da je počinio zločine protiv civilnog stanovništva tokom vojne intervencije. Ovo daje pravo na zaključak da ni prsti Moskve i Teherana nisu čisti. Saudijska Arabija stoji na istoj strani sa njima. Rijad je od početka sukoba podržavao džihadističke grupe novcem i oružjem, našavši Siriju kao porpište rivalstva između njega i Teherana.

I dalje smo u Aziji… Nekada dobri prijatelji, Asad i turski predsjednik Erdogan, svoje odnose su zaoštrili od izbijanja sukoba unutar Sirije. Ankara otvoreno započinje podršku sirijskoj opozciji. Opoziciji?! Da, njima, navodno… Ali najveću podršku Turska zapravo daje džihadističkim grupama, jer preko njene teritorije prelaze borci ali i velika količina oružja namijenena baš džihadistima. Da je ovo Erdogan znao, sve bi osujetio… Ali, otkud da jedan demokrata s Bosfora zna šta se radi u njegovoj državi i to u baš osjetljivoj oblasti. Borio se da ne izgubi dvor u Istanbulu, Ankari, pardon Marmarisu. Mora se odati priznanje turskom lideru, jer Asada gura iz fotelje, a svoju betonira koristeći različite metode. Dakle, vraćajući se na Siriju, i Turska je indirektno uprljala ruke na početku. Kasnije, to porpima druge razmjere. Turska napada oblasti koje su naseljene Kurdima u Siriji, a koje leže uz tursku granicu. Po cijenu svega, želi se spriječiti formiranje nezavisne ili autonomne oblasti tog naroda uz granicu Turske. Idući dalje prema Mediteranu, Izrael nije ostao da sjedi i gleda skrštenih ruku na građanski rat koji je bjesnio u Siriji. Podrška koju je Iran pružao Asadu bila je za njih nemoguće shvatljiva, iz razloga što bi to značilo da se snage Irana učvrste na granici Sirije i Izraela, čime bi oni za iranske rakete bili potencijalna i lako dostižna meta. To je upalilo alarm u kabinetu izraelskog premijera Benjamina Natenjahua koji je naredio napade iz vazduha na konvoje Irana upućene Hezbolahu.

Nakon sirijske opozicije i ISIL-a, najveći gubitnik, iako se to nikad neće priznati zvanično, jeste Zapad. Nijemi i prilično uzdražni su ostali na sukobe u Siriji, ponavljajući stalno da Asad mora poći. Izgleda da će biti prinuđeni da vode dijalog sa njima, ako sad on, bude htio da sjedne za isti sto sa njima. SAD sprovode pojedinačne vazdušne napade u Siriji, a prisustvo njenih specijalnih snaga je ograničeno. Ali to ne odbacuje i dio njihove odgovornosti za pojedine žrtve. Uloga Berlina, osim što stalno od izbijanja sukoba, kao uredno navijeni papagaj ponavlja da Asad mora otići, prilično je redukovana. Njeni avioni izviđaju položaje ISIL-a, ali njeni tenkovi napdaju Kurde u Siriji. Njemačka je prodala tenkove Erdoganovoj Turskoj koji su upotrijebljeni u napadima na Kurde koji žive u Siriji. Izazvalo je to burne reakcije u Bundestagu. Jelisejska palata je od svih zapadnih prijestola uzela najviše učešća. Pariz opoziciji šalje medicinsku opremu i oružje, ali i bombarduje ciljeve ISIL-a. Nedavno je Makron zaprijetio Asadu da će francuski bombarderi izvesti nove napade ako se ispostavi da je on u ratu koristio hemijsko oružje.

Svi gore navedeni nalaze se na istoj strani po pitanju sirisjkog sukoba. Neko manje, a neko više, bez obzira da li i koliko kod svih ima ili nema demokratije, vinovnici su i učesnici ratnih dešavanja u toj bliskoistočnoj državi. U ratu, svi su za sebe „ispravni“. Uvijek je kriv onaj drugi ili treći… Jedna zajednička tačka spaja sve pomenute subjekte, a to je krv na njihovim rukama jer se zna da svaki rat nosi sa sobom svoje žrtve i heroje. Niz ulice širom Sirije dosta se krvi prolilo, a žrtava je najviše podnio baš sirijski narod. Nije li toga i previše njemu? Akteri bi trebali sjesti za sto kako bi to prestalo, jer se jednom, krvljom uprljane ruke, ne mogu tek tako oprati.

Komentariši

Top