Kakva je veza između neznanja i samopouzdanja?

Kakva je veza između neznanja i samopouzdanja?

Nesrećan je paradoks da, ako ste loši u nečemu, takođe su male šanse da imate sposobnost da objektivno procijenite svoje performanse. Ako o nečemu ne znate puno, vjerovatno niste ni svjesni svog neznanja.

Ako u internet pretraživač ukucate „globalno zagrijavanje“, daće vam čak 238.000 tekstova, u kojima se pominje ovaj fenomen. Ako ukucate „duvan karcinom pluća“, izbaciće vam 14.500 publikacija o tome; čak je i crni puž golać zavrijedio cijelih 245 publikacija.

Stručnjaci su ogromnog polja znjanja u njihovim oblastima. Pitajte bilo kog naučnika i on će vam vjerovatno priznati koliko malo znaju u odnosu na ono što je moguće znati.

Štos je u sljedećem – da biste znali koliko mnogo toga ima da se uči u nekoj oblasti, zahtijeva da posjeduje neko početno znanje iz predmetnog polja. Ako počnete bez njega, nećete ni znati šta propuštate.

Ovaj paradoks dovodi do čuvenog rezultata eksperimentalne psihologije – Daning-Krugerovog efekta. Ova dva naučnika su u radu, objavljenom 1999., zaključili da ljudi, što su gori u nečemu, sve više precjenjuju svoje mogućnosti.

Ljudi čija logička sposobnost je bila u grupi najgorih 12% (dakle, u grupi od 100 – 88 drugih je bilo bolje od njih), svoje performanse je procjenjivalo na nivou najboljih 3% u posmatranom skupu. S druge strane, oni iz grupe najboljih 14%, svoj rad i sposobnosti su procjenjivali na nivou najboljih 25% iz predmetnog skupa, dakle, potcjenjivali su sami sebe.

Dakle, neznanje je povezano sa velikim samopouzdanjem, dok su eksperti, najčešće, prilično skromni u samoprocjeni. Ova činjenica dokazala se nebrojeno puta u različitim situacijama. Nesumnjivo je ovo jedan od najvažnijih postulata ljudskog ponašanja.

Samopouzdanje i kredibilitet

Sljedeća stvar:  kada sudimo o nečijem kredibilitetu, na taj sud najviše utiče samopouzdanje posmatrane osobe.

Da li to znači da su, shodno prethodnoj priči, najgori (ujedno i najsamopouzdaniji) najbolje ocijenjeni, na štetu onih koji su, u svojoj izvrsnosti, manje samouvjereni? Nažalost, ne možemo isključiti ovaj prilično poražavajući zaključak.

Ali i osim ove ekstremne mogućnosti, veza između povjerenja u nečiju stručnost i njegovog samopouzdanja, može izazvati još jednu brigu. U spornim oblastima, kakvo je, recimo, globalno zagrijavanje, Daning-Krugerov efekat i njegove posljedice, mogu uticati na udaljavanje javnog mnjenja od stvarnog stanja stvari.

Kao ilustracija – postoji preovlađujuć konsenzus naučnika oko toga da pretjerana emisija štetnih gasova, nastala usljed naših ekonomskih aktivnosti, mijenja klimu na planeti. To smatra i u svojim radovima ističe 97-98% istraživača. Dakle, oni koji tvrde suprotno, u velikoj su manjini.

Pretpostavite onda, ko će imati više samopouzdanja, tokom sučeljavanja stavova predstavnika jedne i druge strane na TV, usljed propusta medija da prepozna ovaj suštinski disbalans? Da, to će biti bloger-kontraš, koji 1-na-1 sa ekspertom za klimatske promjene, dokazuje da vrući zidovi na kućama doprinose povećanju globalne temperature.

„Nisam stručnjak, ali…“

Kako pravi stručnjaci, koji objavljuju svoje radove u publikacijama priznatim od svojih kolega, mogu da se bore sa Daning-Krugerovim efektom, medijskim nemarom, i činjenicom da javnost nečije samopouzdanje posmatra kao dokaz njegove stručnosti?

Savjetujemo dva koraka, zasnovana na rezultatima istraživanja.

Suština prvog je, u navedenom primjeru, visoki naučni konsenzus o pitanju klimatskih promjena. Percepcija tog konsenzusa, ključna je u prihvatanju naučnih fakata od strane najšire javnosti. Zato je nekoliko naučnika nedavno upravo saopštilo da takav konsenzus postoji. Neki bi se sigurno pobunili da je to zastupanje ideja koje se kose sa njihovim poslovnim interesima. Tu nije riječ o zagovaranju neke ili nečije ideje, jednostavno, na taj način se informiše javnost o temi, koju su mediji pogrešnim pristupom, drugačije predstavili. Javnost ima pravo da zna pravu istinu, a kako će reagovati na nju – zavisi od svakog pojedinca ponaosob. O zagovaranju nekih ideja moglo bi se govoriti jedino u slučaju kada bi naučnici nudili konkretne preporuke za razrješenje opisane situacije.

Sljedeći korak jeste upravo uvođenje pomenute teme u javne rasprave, gdje se već dolazi na granicu između naučnog savjeta i zastupanja. To je osjetljiv problem, ali istraživanja pokazuju da mnogi ljudi očekuju od naučnika mnogo više od pukog iznošenja činjenica i prepuštanja donošenja konkretnih mjera drugima.

Umjesto toga, javnost želi da naučnici sarađuju sa onima koji donose odluke, kako bi se naučni rezultati integrisali u konkretne mjere. Ovo mišljenje, čini se dijele svi, od naučnika, preko menadžera, do različitih interesnih grupa.

Zastupanje ili razumijevanje?

U nedavno objavljenom članku, napisali smo: „Jedini mogući način da se umanje efekti staklene bašte jeste smanjenje emisije štetnih gasova“. Da li to predstavlja „zastupanje“, kako su pojedini analitičari ocijenili?

Nije. To je kao da smo napisali „jedini način da minimizirate rizik teškog oboljenja pluća je da ostavite pušenje“. Obje tvrdnje su tačne i obje pronalaze vezu između naučnog konsenzusa i lične, odnosno kolektivne akcije. Ni jedna od ovih tvrdnji ne sugeriše konkretnu akciju – pušač, pored svega, može da nastavi sa konzumiranjem duvana, prihvatajući rizik po zdravlje i život. Ali, on treba da odluči na osnovu svih informacije, koje su mu, u ovom slučaju ponudili naučnici.

Isto tako, globalna javnost može da nastavi sa postojećim načinima poslovanja, prihvatajući rizike po sopstvene potomke – ali treba to da učine potpuno svjesni naučnog konsenzusa u vezi klimatskih promjena.

Neki naučnici se zalažu za određenu politiku, naročito ako je njihova karijera izašla iz okvira nauke – ako su prihvatili neku ulogu u politici ili ekonomiji. Većina, međutim, svoje izjave ograničava naučnim dokazima. U tim slučajevima, nužno je da se javno ospore lažne optužbe o zagovaranju neke ideje ili politike, jer se takve izjave koriste da bi se marginalizovao glas stručnjaka. Predstavljajući dijeljenje naučnih saznanja i dostignuća sa javnošću kao čin zastupanja nekoga ili nečega, udaljava ove teme od javne rasprave, što može, u konačnom, imati pogubne efekte.

Ali, na jedan poseban način, mi zaista i zagovaramo nešto. Zagovaramo i zalažemo se za to da naši lideri prepoznaju i uvide dokaze do kojih smo u istraživanjima došli. Vjerujemo da dobre i trezvene političke odluke ne mogu biti donesene, ako političari tvrde da oni nisu naučnici i da, takođe, o nekim pitanjima ne postoji naučni konsenzus. Zalažemo se da naši lideri svoje odluke donose na osnovu potpunog razumijevanja potrebnih naučnih, društvenih i ekonomskih aspekata.

 

Authors: Stephan Lewandowsky , Chair of Cognitive Psychology at University of Bristol, and Richard Pancost, Professor of Biogeochemistry, Director of the Cabot Institute at University of Bristol
Redakcija
Redakcija
Redakcija Ekonomista donosi ekonomske i poslovne vijesti iz Crne Gore i svijeta, doprinosi promovisanju dobrih poslovnih praksi i razvijanju preduzetničke svijesti.

Komentariši

Top