Kako se niske cijene sirove nafte odražavaju na proizvodnju biogoriva? | Ekonomist

Kako se niske cijene sirove nafte odražavaju na proizvodnju biogoriva?

Tokom prethodne dekade, bili smo svjedoci brojnih nastojanja u pravcu zamjene naftnih derivata biogorivima. Jedna od bitnih stavki proizvodnje i prodaje celuloznih goriva, jeste trošak.

Za razliku od etanola proizvedenog od stabljika kukuruza, celulozna goriva proizvode se od nejestivih djelova biljaka ili drugih organskih materijala, tako da njihova proizvodnja nije u konkurenciji sa proizvodnjom hrane. Ali, s obzirom na oštar pad cijena nafte i njenih derivata od proteklog ljeta do sada, otvara se pitanje budućnosti proizvodnje ovih biogoriva.

Normalno, ovakva situacija ne pogoduje njihovim proizvođačima. Ali, dodatnu neizvjesnost ulivaju kreatori politike u Vašingtonu.

Sirovine za proizvodnju biogoriva mogu biti divlje trave, topole, ali, i kao što je poznato, kukuruzne stabljike i pšenična slama, čak i neiskorišćeni djelovi drveća prilikom sječe. Čvrsti komunalni otpad, takođe, sadrži celulozu. U studiji iz 2011., Oak Ridge National Laboratory procijenila je da u SAD postoji dovoljno biomase za proizvodnju biogoriva u udjelu od 30% ukupne nacionalne potrošnje goriva.

Osnovni pokretač proizvodnje biogoriva je savezna vlada. Zakonom iz 2007., usvojeni su ciljevi u oblasti proizvodnje goriva iz obnovljivih izvora. On predviđa proizvodnju 22 milijarde galona do 2022., od čega 3 milijarde galona u tekućoj, 2015. godini (osim biogoriva, obuhvaćena su još tri vida goriva, uključujući i etanol, proizveden od kukuruza). Njime se propisuje obaveza rafinerija i uvoznika nafte, da u sklopu ukupne proizvodnje/uvoza, kupe i određenu količinu biogoriva.

Međutim, proizvodnja biogoriva nije se razvijala po planu, i nijedne godine nisu dostignuti planirane količine. U toku 2015., biće proizvedeno manje od 100 miliona, od planiranih 3 milijarde galona.

U principu, ovaj pravni akt – Renewable Fuel Standard (RFS) – garantuje prodaju svim proizvođačima biogoriva. Međutim, postoji izlazna klauzula, koja rafinerijama i uvoznicima daje mogućnost da otkupe svoju obavezu, plaćajući 1,45 dolara po galonu, za količinu goriva koju su trebali da otkupe. Dakle, otkup ipak nije garantovan. Ako je razlika između cijene konvencionalnog i biogoriva veća od 1,45 $ po galonu, proizvođači i uvoznici imaju interes da plate tu razliku, umjesto otkupa predviđene količine.

Još jedna važna činjenica jeste da se bio-sirovine mogu prerađivati na različite načine. Ako se celuloza i hemi-celuloza iz biljaka odvaja iz lignina i pretvara u etanol, to podrazumijeva bio-hemijski proces. Tako dobijeno gorivo može koristiti kao u fabričkim postojenjima, i u neke druge svrhe.

Biljne sirovine (celuloza) tako će se može prerađivati u termohemijskom procesu, pretvaranjem u ugljovodonike, uključujući benzin, dizel, kerozin, i sl. Ovakvim načinom obrade, celuloza se konvertuje u bio-ulja (pirolize) ili sintetički gas, koji se dalje mogu prerađivati u gorivo i druge proizvode. Takva goriva su veoma slična fosilnim i mogu se koristiti u iste svrhe, pomoću postojeće infrastrukture, za razliku od etanola – on se ne može isporučivati cjevovodima, obično se miješa sa drugim gorivima u razmjeri do 10% i ne može se koristiti za neke primjene.

Imajući sve navedeno u vidu, kako je uticaj pada cijena nafte na proizvodnju biogoriva? Po mojoj procjeni, potrebno je da cijena sirove nafte bude na nivou 140 dolara za barel, da bi proizvodnja biogoriva bila isplativa bez subvencija i nametanja obaveza otkupa proizvođačima i uvoznicima goriva. Tako, bez vladinih intervencija, biogorivo nema budućnost sa cijenama nafte nižim od 100 dolara. Da bismo opisali trenutnu situaciju, dovoljno je reći da se ta cijena proteklog mjeseca kretala oko 50 dolara.

Dakle, pitanje treba preformulisati na sljedeći način: kakva je budućnost, s obzirom da na snazi imamo Renewable Fuel Standard? Nisam siguran kakav bi odgovor trebalo da bude. Već postoje značajne inicijative za redefinisanje ovog pravog akta, čak i njegovo potpuno ukidanje.

Kako će investitori reagovati na ovakvu situaciju? Profitabilna proizvodnja biogoriva moguća je samo uz garancije da će RFS ostati na snazi u narednih 20 godina, ili uz realno ubjeđenje da cijene sirove nafte neće dugoročno ostati na ovako niskom nivou.

Ali, čak i da RFS ne bude ukinut, i dalje ostaje izlazna klauzula, koja pruža mogućnost izbjegavanja otkupa biogoriva. Veleprodajna cijena benzina 5. februara iznosila je 1,51 dolara za galon. Dakle, maksimalna cijena po kojoj bi proizvođači i uvoznici imali interes da kupuju biogorivo, mora biti niža od zbira ove dvije vrijednosti, odnosno 2,95 dolara. Većina tehnologija proizvodnje biogoriva je takva da pravi veće troškove proivodnje od navedenog iznosa. Proizvođači bi bili voljni da trenutno prodaju i po toj cijeni, ali to nije dugoročno rješenje, s obzirom na velika ulaganja u postrojenja za preradu biomase. Postoji i subvencija od 1,01 dolara za galon, ali nije izvjesno koliko će ona ostati na snazi.

Dolaze, očigledno, teški dani za proizvođače biogoriva, ukoliko cijene nafte ostanu na ovako niskom nivou. Teško da se, nakon svega, može izvući neki drugi zaključak.

 

Autor: Wallace Tyner, Energy Economist-Purdue University
Redakcija
Redakcija
Redakcija Ekonomista donosi ekonomske i poslovne vijesti iz Crne Gore i svijeta, doprinosi promovisanju dobrih poslovnih praksi i razvijanju preduzetničke svijesti.

Komentariši

Top