Kada je Tito rušio američke vojne avione i time skoro izazvao bacanje atomske bombe na Zagreb: 40 dana jugoslovenskog Trsta i druge prkosne priče (II. dio) | Ekonomist

Kada je Tito rušio američke vojne avione i time skoro izazvao bacanje atomske bombe na Zagreb: 40 dana jugoslovenskog Trsta i druge prkosne priče (II. dio)

Grad Trst će tokom rata biti bombardovan od strane saveznika. 30. Aprila 1945.

Slovenci i italijanski anti-fašisti u gradu dižu pobunu protiv nacista, a već idući dan, 1. Maja, u grad ulazi Osmi dalmatinski udarni korpus NOVJ-a (koji je brojao tada oko 50,000 partizanskih boraca iz Dalmacije).

Osmi dalmatinski udarni korpus

Partizanske snage preuzimaju kontrolu nad gotovo cijelim Trstom, izuzev utvrđenog dvorca San Giusto gdje su se preostali njemački vojnici povukli. Odbijaju se predati bilo kome osim Novozelanđanima čija je divizija bila na putu prema Trstu. Jasno je i zašto – vjeruju da će ih Partizani sve postrijeljati, kao što su činili i ranije.
San Giusto dvorac u Trstu – zadnje uporište nacista 1945.

Idućeg dana, 2. Maja, Novozelanđani dolaze u Trst i Nijemci se predaju njima. No, to im i nije bio naročit potez jer Novozelanđani ih jednostavno predaju Partizanima.
Novozelandske i jugoslovenske snage u Trstu – dobri odnosi saveznika uskoro će se pretvoriti u velike napetosti

Grad je slobodan od nacista. Uuslijediće period koji će u istorijskim knjigama ostati zabilježen kao “40 dana Trsta”, 40 dana zbog kojih je na kraju rata u Europi mogao vrlo lako izbiti još jedan, a možda i svjetski. Naime, od 2. Maja do 12. Juna 1945. grad Trst bit će pod kontrolom jugoslovenskih snaga.
Jugoslovenske snage u Trstu, 20.5.1945.

Jugoslovenske snage u Trstu, 12.6.1945.

Tokom ovog perioda stotine Italijana i anti-komunistički nastrojenih Slovenaca biće uhapšeno od strane jugoslovenskih vlasti – mnogi od njih više nikada neće biti viđeni. Nisu nestajali samo kolaboracionisti već i italijanski nacionalisti kao i sve druge osobe za koje se procjenjivalo da predstavljaju opasnost novim jugoslovenskim vlastima. Neki su završili u koncentracionim logorima, najviše u slovenskom logoru Borovnica, dok su drugi ubijeni, a njihova tijela bačena u jame odnosno “fojbe” (koji je bilo i na više lokacija širom Istre).

Neke od lokacija na kojima su pronađene fojbe

Izgledalo je tokom tih 40 dana da je Trst u sastavu Jugoslavije gotova stvar, no takav ishod bilo je jako teško održati čak i za ambicioznog Tita. Kako smo već i spomenuli, za Zapad – SAD i Britaniju – gubitak Trsta bio je apsolutno nedopustiv. Staljin takođe nije želio da Tito uzme Trst jer se bojao jačanja Jugoslavije osjećajući kako mu Tito neće biti lojalan još dugo vremena.
Trst će biti pod kontrolom Partizana 40 dana

Trstom su tih dana ulicama prolazile jugoslovenske i novozelandske patrole – samo dan ranije bili su saveznici u borbi protiv nacista, a sada se gledaju gotovo preko nišana. Situacija je vrlo napeta i mogla bi eksplodirati svaki trenutak.
Što će se dogoditi? Novozelandski vojnici čekaju nove naredbe u Trstu dok kriza postaje sve veća

Šef novozelandskih obavještajnih službi u Trstu bio je Geoffrey Cox, koji će kasnije napisati i knjigu “Cesta do Trsta” (The Road to Trieste, 1947) – u svom izvještaju ističe kako su Novozelanđani zgroženi postupcima jugoslovenskih snaga.
Geoffrey Cox u svojoj knjizi “Cesta do Trsta” 1947. opisao je detaljno događaje iz vremena koji će postati poznati pod nazivom “40 dana Trsta”

27. Aprila 1945. britanski premijer Churchill šalje telegram američkom predsjedniku Harryju Trumanu: “Plan anglo-američke okupacije Julijanske krajine (op.a. Ovo područje graniči na sjeveru s Julijskim Alpama, te s Tršćanskim i Kvarnerskim zalivom na jugu. Regija pokriva uticajni sliv Soče, Istru i kršno područje u zaleđu Trsta) je u problemima već neko vrijeme… Feldmaršal Harold Alexander čeka tamo bez naredbi. Bio bih Vam iznimno zahvalan kada biste se lično posvetili ovom pitanju. Lično smatram kako je od esencijalne važnosti da uzmemo Trst, po mogućnosti na neki laganiji način, bez rizika vojnih operacija… Važno je da stignemo prije Titovih gerilaca. Dakle, izgleda kako nemamo ni minuta za gubiti. Sam status Trsta možemo kasnije u miru dogovoriti”.

Churchill (desno) tražio je od američkog predsjednika Trumana (lijevo) da nešto hitno poduzme po pitanju Tita i Trsta

Kao što i znamo, anglo-američke snage ipak nisu stigle na vrijeme i Partizani ulaze u Trst 3 dana nakon ovog telegrama.

Tada će uslijediti razmjena od nekoliko telegrama, a u konverzaciju će uključiti i Staljina. Truman piše Churchillu kako se nada da će im “uncle Joe” (ujak Joe, nadimak za Staljina) pomoći oko rješavanja ove krize s Titom. No, Staljin zauzima donekle neutralan stav i napominje kako Tito ima određena prava. Pritom podsjeća na činjenicu kako na tom prostoru živi velik broj Jugoslovena. U pravu je – iako je italijansko stanovništvo u Trstu činilo većinu, u okolini grada većina su bili Slovenci. Nadalje, Staljin predlaže kompromisno rješenje – povlačenje linije, kako bi i jugoslovenske i zapadne snage imale kontrolu.
“Ujak Joe” (kako su Churchill i Truman zvali Staljina) stao je na stranu Tita, ali ne pretjerano – pritom je razočarao i njih dvojicu i Tita

Morali su djelovati brzo, ali i odlučno jer Tito i njegovi ljudi sada već spominju Trst i okolinu kao sedmu jugoslovensku federativnu jedinicu!

29. Maja, 29. dan jugoslovenske kontrole nad Trstom, u Washingtonu američki predsjednik Harry Truman sastaje se s jugoslovenskim ministrom vanjskih poslova, Dr. Ivanom Šubašićem (on je bio zadnji hrvatski ban, lider Hrvatske seljačke stranke (HSS), premijer u egzilu te kasnije jugoslovenski MVP (jer je premijer postao Tito), ali samo do Oktobra 1945. jer se nije slagao s komunistima).

Dr. Ivan Šubašić – zadnji hrvatski ban, lider Hrvatske seljačke stranke (HSS), premijer u egzilu te kasnije jugoslovenski premijer i nakon toga ministar vanjskih poslova. Sastao se s američkim predsjednikom Trumanom u Washingtonu (nakon što je gostovao na konferenciji u San Franciscu) te je nazad u Jugoslaviju donio Trumanov ultimatum – ili će se Tito povući iz Trsta ili će SAD vojno intervenirati.

Truman ističe kako je Šubašić na njega ostavio dobar dojam – možda su se obojica složila po pitanju Tita – naime, Truman mu je u privatnom razgovoru vrlo direktno pojasnio kako stvari stoje. Rekao mu je kako je Tito već prekršio sporazum iz Jalte te kako uspostavlja “totalitarni režim” na širem prostoru oko Trsta i u Trstu. “Ukoliko Tito nastavi s ovim potezima, suočićemo se s njime s ogromnom vojnom snagom, i vrijeme je došlo za odluke”, poručio mu je Truman te je tako poslao Šubašića natrag u Jugoslaviju s ultimatumom. Nadalje, dao mu je i već gotov nacrt sporazuma (o podjeli na dvije zone, kako je sugerisao i Staljin) te mu poručio kako od Tita očekuje “samo kooperaciju bez daljnjeg opstruiranja”.

Tito je dobio ultimatum iz SAD-a… I nije nimalo sretan zbog toga. No, iako toga tada još nije ni svjestan, upravo je Trščanska kriza označila početak jednog novog rata – Hladnog rata

Taj Truman-Šubašić sastanak bio je neka vrsta Rubikona u američko-jugoslovenskim odnosima. Sve do te tačke bili su saveznici, ali sada je stigao ultimatum, pa savezništvo prestaje. Tita je ultimatum razbjesnio, ali nije mogao puno učiniti po tom pitanju. Ratovati protiv Amerike? I to bez podrške SSSR-a? Nemoguće. Naime, sama činjenica da je Staljin suptilno sugerisao kako Tito mora potpisati sporazum o liniji razgraničenja za Tita je bio takođe čin veleizdaje.

U konačnici, 10 dana nakon Trumanovog ultimatuma, Jugosloveni potpisuju sporazum kojime se ovaj prostor dijeli na Zonu A i Zonu B – dakako, Zona A uključivala je grad Trst i došlo je pod anglo-američku okupaciju dok su Jugosloveni dobili istočnu Zonu B, bez Trsta. Samu liniju definisao je u saradnji s Jugoslovenima britanski general Sir Frederick Morgan te je linija dobila naziv Morganova linija.
Dvije karte koje prikazuju podjelu na Zonu A (italijansku) i Zonu B (jugoslovensku) – sam grad Trst ostao je u Zoni A, nešto što će Tita dodatno razljutiti, ali u datom trenutku nije imao previše izbora nego prihvatiti aktuelno stanje.

Kasnije, 21. lipnja, dan nakon povlačenja jugoslovenske vojske iz Trsta prema Zoni B, Staljin piše Trumanu i ističe kako je razočaran načinom na koji se Zapad ponio prema Titu te kako jugoslovenski interesi ovim potezom nisu zadovoljeni.

Četiri dana kasnije Truman piše Staljinu i potanko mu prepričava cijelu priču ističući kako će o svemu razgovarati na idućem sastanku.

Tito obilazi jugoslavenske vojnike u Zoni B

Što se kasnije dogodilo s Trstom? Dvije godine, do 1947. biće pod okupacijom saveznika, a tada se proglašava Slobodna država Trst, no svima je jasno da to još nije rješenje – i Italija i Jugoslavija se pitaju, kome će pripasti Trst? Tenzije rastu, protesti se gomilaju, dolazi i do bombaških napada…

8. Maj u Trstu s ispisanim sloganom “Trst je naš!” na spomeniku u centru grada – slogan će ostati i još će se godinama ponavljati u Jugoslaviji za vrijeme masovnih protesta, no, jugoslovenski Trst bio je svega 40 dana i nakon što su Partizani nevoljno napustili grad te se povukli na granicu Zone B, više se nikada u njega neće ni vratiti.

Jugoslavija je jako ljuta razvojem situacije i osjeća da ih Zapad želi pokrasti za osvojeni teritorij. Sama činjenica da je Trst dugo bio pod Austro-Ugarskom smatraju da je dovoljan argument da pripadne Jugoslaviji, kao i činjenica da u Trstu i oko njega žive brojni Jugoslaveni. Najzad, Partizani su pobjednici Drugog svjetskog rata, a ne Talijani.

Ialijani pak ističu kako je Trst italijanski grad te kako je oduvijek gravitirao prema Veneciji, a ne Jugoslaviji.

Trst je bio u sklopu teritorija Austro-Ugarske sve do njenog raspada – Jugoslavija, koja je dijelom nastala na ruševinama Austro-Ugarske, smatrala je da Trst stoga pripada njima (a i velik broj Jugoslovena, naročito Slovenaca, živio je u Trstu i okolini). Italijani su imali, dakako, suprotno mišljenje. U konačnici, da nije bilo američke oštre prijetnje, Trst bi vjerojatno ostao jugoslavenski što znači da bi danas možda bio dio Slovenije.

U suštini postoje argumenti za jednu i drugu stranu i možda bi bilo najbolje da je Trst na kraju postao grad država, ali to stanje je očito bilo neodrživo.

Zašto je Tito pristao na ultimatum i kreiranje Zone A i Zone B? Kao prvo zato što je morao, a kao drugo zato jer se nadao da je pobjeda komunizma u Italiji samo pitanje dana, a s talijanskim komunistima će imati jako dobre odnose, možda još i snažnije ojačati 3. silu svijeta u nastajanju, silu između Istoka i Zapada.
Italijanski Partizani za vrijeme Drugog svjetskog rata – da su kojim slučajem osvojili vlast, kao Partizani u Jugoslaviji, odnosi između Jugoslavije i Italije bili bi znatno drugačije, ali i budućnost Europe u kojoj bi se stvarao veliki socijalistički projekt izvan Istočnog i Zapadnog bloka.

Tenzije rastu, kroz cijelu 1945, a početkom 1946. Tito gubi strpljenje te poručuje kako “velik broj savezničkih aviona krši jugoslavenski zračni prostor”. Ovi su pak zatečeni, pa saveznici smo, zar ne? Očito ne više, Tito sve snažnije zauzima stav protiv Zapada.

Tito, još uvijek ljut zbog gubitka Trsta, znatno zahlađuje odnose prema Zapadu te ih upozorava: “Nemojte više prolaziti kroz naš vazdušni prostor!” – ovi ga nisu slušali i zbog toga će uslijediti jedna od najvećih kriza nakon Drugog svjetskog rata…

Ovi pak lete iz pravca Beča prema Rimu svakodnevno preko Jugoslavije, jer tako im je brže. Ni ne pomišljaju na to da bi trebali zaobilaziti jugoslovenski vazdušni prostor. No, Tito je uporan – tvrdi kako će od sada morati…

Nastaviće se…

Vezano uz temu: http://ekonomist.me/kada-je-tito-rusio-americke-vojne-avione-time-skoro-izazvao-bacanje-atomske-bombe-na-zagreb-40-dana-jugoslovenskog-trsta-druge-prkosne-price-dio/

Redakcija
Redakcija
Redakcija Ekonomista donosi ekonomske i poslovne vijesti iz Crne Gore i svijeta, doprinosi promovisanju dobrih poslovnih praksi i razvijanju preduzetničke svijesti.

Komentariši

Top