Hrvatska i Slovenija biju posredničku energetsku bitku za Evropu: LNG terminal - Krk ili Kopar? | Ekonomist

Hrvatska i Slovenija biju posredničku energetsku bitku za Evropu: LNG terminal – Krk ili Kopar?

Prioritet SAD-a prekinuti je svoju zavisnost prema uvozu energije, a po tom pitanju krenulo se u otvaranja velikih depozita plina i nafte na teritoriju SAD-a putem hidrauličkog frakturisanja (“fracking”).

Što je to hidrauličko frakturisanje? To je postupak drobljenja stijene uz pomoć hidrauličke tečnosti pod vrlo visokim pritiskom. Voda je pomiješana s pijeskom i hemikalijama te se ubrizgava pod visokim pritiskom u bušotinu. To pak rezultira malim pukotinama kroz koje onda teku prirodni plin, nafta i druge tvari. Kada se ukloni hidraulički pritisak, mali fragmenti pijeska ili aluminijev oksid održavaju pukotine otvorenima. Ova tehnika se koristi za vađenje zaostaloga plina, plina iz škriljaca, ili u slojevima ugljena.

Zagovornici ove metode tvrde, da se fragmentacijom može doći do nedostupnih ogromnih količina fosilnih goriva. Protivnici tvrde da hidrauličko frakturisanje dovodi do zagađenje vode, kvalitete zraka, ispuštanje opasnih hemikalija, te čak da izazove potrese.

No, kako smo već i spomenuli, SAD želi pod svaku cijenu prekinuti svoju zavisnost o uvozu energenata, a za one koji se bune zbog ekološkog onečišćenja već je pronađeno idealno i apsurdno rješenje – optužit će ih se da su “ruski agenti”. Naime, već je krenula kampanja u SAD-u koja tvrdi kako Rusija potiče ove ekološke grupe na proteste kako bi, dakako, spriječila veliku američku energetsku revoluciju. Takve teorije zavjere u novoj Americi odlično prolaze zahvaljujući atmosferi paranoje koja vlada.

Sve u svemu, imamo situaciju da će SAD uskoro početi proizvoditi velike količine novog plina, mada bušili pritom vlastito tlo pod nogama (i u Europi bi se moglo puno plina izvući na takav način, ali se EU, razumno, tome oštro protivi). Govorimo o količinama koje neće biti tu da zadovolje samo američke potrebe već će postati i jedna od moćnih grana američkog izvoza.

Gdje izvoziti sav taj novi plin? U Evropu, dakako.

Međunarodna energetska agencija (IEA) prognozira kako će do 2022. SAD proizvoditi više od jedne petine svjetskog plina.

No, ako SAD želi izvoziti svoj plin u Europu, ima jedan problem – Atlantik je poprilično velik, a ispod njega nema plinovoda. Tu na scenu dolazi LNG. Što je LNG? LNG (Liquefied natural gas) je zapravo isti plin, ali više nije u plinovitom nego u tekućem stanju.

Kako se prirodni plin pretvara u tečni LNG plin? Pojednostavljeni opis je da se – ohladi na -162 °C i pritom se iz njega izbacuju određene komponente kao što su prašina, helijum, voda itd. Odlična stvar kod tekućeg plina je to što se njegov volumen pritom drastično smanjuje – iznosi tek 1/600 prirodnog plina u plinovitom stanju!

Dakle, kada ga ohladite i pretvorite u tekućinu, postaje prilagodljiv za transport, odnosno možete ga posebnim brodovima, ali i kasnije cisternama, prebaciti do lokacija koje nisu povezane s plinovodima.

U slučaju SAD-a plin se u LNG stanju prebacuje do Evrope brodovima, posebnim brodovima koji plin cijelo vrijeme u posebnim spremnicima drže na potrebnoj temperaturi i uslovima. Nego, šta kad ti brodovi stignu do Europe? Prevoziti LNG dalje cestom bilo bi krajnje nepraktično, stoga je najbolje imati posebne terminale u koje će brodovi pristati i tamo odmah prirodni plin iz tekućeg stanja pretvarati natrag u plinovito stanje te ga dalje isporučivati plinovodima do klijenata.

Jedan od takvih ključnih LNG terminala trebao bi se izgraditi u Hrvatskoj, na ostrvu Krku. Projekat je već u visokoj fazi, Evropska unija osigurala je oko 50% novca za troškove, 102 miliona eura. Pitanje – ko će finansirati ostatak?

Hrvatska predsjednica Kitarović aktivno vodi kampanju u sklopu tzv. Inicijative tri mora gdje bi se stvorio jedan koridor od Poljske do Hrvatske koji bi pak, u klasičnom geopolitičkom kontekstu, služio kao zid prema Rusiji, ali i energetski zid.

Pritom se vjerojatno želi dobiti i američka podrška za LNG terminal na Krku, a Tramp je nešto o tome i spominjao, samo tko zna sjeća li se Trump što je i kome obećao i kada.

LNG terminal na Krku omogućio bi američkom plinu da lakše nađe put do evropskog tržišta, no o projektu se u našim medijima često govori kao o sudbonosnom terminalu koji će odrediti energetsku budućnost Evrope. Dakako, istina je posve drugačija – Evropa već ima jako puno LNG terminala, a novi se grade:

LNG terminali u Europi

Nego, kakva je zapravo budućnost LNG-a u Europi? Jedini pravi odgovor je da će zavisiti o ishodu bitke između Rusije i SAD-a za Europu. Naime, pošto se SAD priprema na veliki izvoz plina, Evropa im treba kao klijent, ali kako doći do tog klijenta kada ruski Gazprom već isporučuje 1/3 evropskih plinskih potreba?

I što ako se izgrade i Sjeverni tok 2 i Turski tok? Gdje će biti prostora za američki plin? Neg, to nije sve – unatoč svim inovacijama u pripremi LNG-a, SAD jednostavno neće moći Evropi ponuditi plin po cijeni kakvu joj može osigurati Rusija, to je neosporna činjenica i zbog toga, osim ako se nešto “veliko” ne dogodi, Rusija će dominirati evropskim tržištem plina sve više i više.

Tačno je da Europa želi diversifikaciju kada je riječ o nabavi plina jer nema smisla da primarno zavisi samo o jednom prodavcu, Rusiji, ali bilo kakvo preuzimanje tržišta od Rusije moguće je samo ukoliko Evropa svjesno prihvati kupovinu skupljeg plina što, unatoč svoj lojalnosti Washingtonu (koja je u silaznoj putanji), neće učiniti.

Što SAD može učiniti? Teoretski, može zapaliti istočnu Europu, natjerati da zemlje istočne Europe uđu u rat s Rusijom i da se na taj način prekine dotok ruskog plina. No, takva ideja može pasti na pamet samo ili vrlo opasnoj ili vrlo psihički nestabilnoj osobi – naime, takav sukob značio bi sukob između Rusije i NATO pakta, potencijalni Treći svjetski rat. Nažalost, opasnih i nestabilnih osoba ne nedostaje u današnjem svijetu.

Što SAD ima u planu kada je riječ o Rusiji, tek ćemo vidjeti. No, imajući u vidu kako se ove dvije zemlje bore za evropsko energetsko tržište, na kojem Rusija trenutno dominira, ne čudi da SAD vodi toliko žestoku anti-rusku globalnu kampanju.

Trenutni američki plan je sankcijama spriječiti jačanje ekonomskih odnosa Rusije i Europe, a ko zna, možda kroz koju godinu donesu zakon da svaka NATO članica koja kupuje previše ruskog plina je potencijalni “saveznik s neprijateljem”. Drugim riječima, SAD želi pokrenuti veliki LNG biznis i pokrenuće ga, na ovaj ili onaj način.

Vratimo se na Krk. Kako smo već i spomenuli, EU je dala oko 100 miliona eura za taj projekt, a Zagreb se mora snaći oko idućih 100 milijuna. No, imajući u vidu neke nove informacije, izgleda da će se morati ili požuriti oko toga ili odustati od svega. Naime, Hrvatska ima konkurenciju za LNG terminal na sjevernom Jadranu – Slovenija.

Slovenija već neko vrijeme razmatra moguću izgradnju LNG terminala u Kopru, a ova geografska tačka teško da je dovoljno velika za dva LNG terminala.

Kopar i Krk:

Nego, zašto bi Slovenija obnovila te planove pošto već postoji projekt izgradnje u Hrvatskoj? Teško da se radi samo o međususjedskoj konkurenciji, neke veće sile su ovdje u igri.

Naime, Slovenija i Hrvatska obje su članice NATO-a i EU-a, ali gdje zapravo leži lojalnost Ljubljane, a gdje Zagreba? Kolika je “udaljenost” ova dva grada od Washingtona, Bruxellesa, Berlina, a kolika do Moskve?

Nije nikakva tajna da je Hrvatska lojalnija SAD-u od Slovenije, a ti pro-američki stavovi mogli bi je politički skupo koštati u ovom trenutku kad se stvara jaz između Europe i SAD-a. Bruxelles i Berlin gledaju sumnjičavo na zemlje koje pretjerano ističu svoju povezanost s Washingtonom (Hrvatska, Poljska…), ili pak Moskvom (Mađarska, Grčka…).

Koliko god se to Zagrebu ne sviđalo, činjenica jest da Ljubljana vodi jednu neutralniju vanjsku politiku, nastojeći održati podjednako dobre odnose sa svima, pritom tek diskretno klizeći malo bliže prema Berlinu i Moskvi.

Hrvatska lojalnost SAD-u može biti i jest problematična. Kao prvo, kada se SAD sjeti da bi trebalo Balkan malo gurnuti u stanje kaosa, čisto geopolitičke zabave radi, prvi zahtjev za eskalaciju stići će u Zagreb. No, kada govorimo o Hrvatskoj to je neminovno stanje jer i lijevi i desni dominantni centar, SDP i HDZ, u principu vode gotovo identične vanjske politike. Rješenje je odbacivanje dvostranačke dominacije, kao što se dogodilo u nekoliko zemalja Europe, ali toga još nema na vidiku ovdje.

Vratimo se na LNG terminal: Krk ili Kopar? Odluke će se donijeti politički, mimo Zagreba i mimo Ljubljane. Koji su indikatori? Odluka arbitraže o Piranskom zalivu stala je na stranu Slovenije, neki su to protumačili kao priklanjanje EU Sloveniji.

Ima li rješenje oko Piranskog zaljeva veze s LNG terminalom? Možda i nema, ali nam svakako pokazuje da Hrvatska nema moćnih prijatelja u Evropi jer preferira one s druge strane Atlantika.

Zagreb bi morao malo zaviriti u “kristalnu kuglu” i pogledati što budućnost donosi, premoć SAD-a, Rusije ili uzdizanje neke suverenije Europe? Da je korektna članica bloka Hrvatska bi se zalagala za treću opciju, kao i sve druge, ali može li se od nje to očekivati? Teško, a tu nije jedina. Lojalnost bloku je u velikoj krizi, a ta kriza samo će pojačati američko i rusko širenje interesa. U konačnici bi mogli završiti ponovo na Balkanu “između moćnih sila”, a to je zadnje što im iz njihove perspektive, i treba.


D.Marjanović – advance.hr

Redakcija
Redakcija
Redakcija Ekonomista donosi ekonomske i poslovne vijesti iz Crne Gore i svijeta, doprinosi promovisanju dobrih poslovnih praksi i razvijanju preduzetničke svijesti.

Komentariši

Top