Hoće li nova šengenska ograničenja zadati glavobolju prosječnom Balkancu? | Ekonomist

Hoće li nova šengenska ograničenja zadati glavobolju prosječnom Balkancu?

Nakon dugog vijećanja, unutrašnjih konsultacija i sveobuhvatnog sagledavanja novonastalih okolnosti unutar EU, briselska administracija, ne baš rado ali prinuđena na to, uvela je nove mjere za korisnike popularnog Šengen režima, a tiču se ulaska i izlaska tih istih korisnika na njenu teritoriju. Mnoge je zatekla vijest i u javnosti je odjeknula poput administrativne „bombe“, najava Brisela da će državljani zemalja Zapadnog Balkana ubuduće za putovanje u tzv. šengenski prostor morati prethodno da traže odobrenje od nadležnih službi Evropske unije, iako će i dalje biti oslobođeni vađenja viza. Da li će im biti odobren zahtjev za ulazak u pomenuti prostor, aplikanti će znati u roku od 72 sata, što je rok nadležnih službi EU za odgovor. U prijedlogu za uspostavljanje novog Evropskog sistema za odobravanje putovanja, popularno nazvanim ETIAS, predviđeno je da će onima za koje se utvrdi da predstavljaju opasnost po bezbjednost EU biti pokazano crveno svijetlo, dakle biće im odbijena dozvola za putovanje.

Pomenuti prijedlog predviđa da će građani država Zapadnog Balkana i drugih zemalja kojima nisu potrebne vize za putovanje u prostor EU koji podliježe Šengenu, bez unutrašnjih granica, morati za uslugu prethodne provjere da plate 10 eura, a sama dozvola se mora zatražiti u vidu elektronskog formulara. EU ovaj sistem uvodi jer je mišljenja da će on omogućiti ranu provjeru putnika i da će ustanoviti i „označiti“ one koji predstavljaju opasnost za EU. Tako su taksativno nabrojani razlozi za nepoželjne evropske posjetioce, a to su oni koji su bili osuđivani za ozbiljne kriminalne prekršaje, koji su boravili u zoni sukoba, za one koji predstavljaju ilegalne imigrante, koji predstavljaju opasnost od epiedemijskih bolesti. To su sve oni građani kojima će ubuduće biti odbijen ulazak u „evropski prostor“.


ETIAS podrazumijeva da se elektronski formular s molbom lica da putuje bez viza u šengensku zonu automatski provjerava u bazama podataka EU, uključujući Šengenski informacioni sistem, Sistem ulaska i izlaska, kao i preko baza evropske policijske službe, Europola i Interpola. U slučaju da tražilac dobije negativan odgovor na zahtjev, moguće je pravo žalbe. No, pomenuti prijedlog Evropske komisije, na čijem je čelu Žan Klod Junker, tek je potvrdio Odbor za građanske slobode Evropskog parlamenta, a pošto ga u EP usvoje sva nadležna tijela, biće proslijeđen na usvajanje Savjetu ministara EU. Njegova primjena, zbog tako kompleksnih administrativnih procedura, očekuje se tek početkom 2020. godine. Do tad, Balkanci koji odlaze na tromjesečni rad u bogate države EU mogu odahnuti.

Ali, već im nije svejedno. Prema procjenama, samo preko 25.000 crnogorskih građana stalno živi i radi u SR Njemačkoj već decenijama. Poznato je da većina od ove brojke ima porodicu ili prijatelje u Crnoj Gori sa kojima je blisko povezana. Takođe, poznato je i to da svaki sedmi ili osmi od ovih prijatelja i rođaka koji su ostali u Crnoj Gori, idu na tromjesečni rad u Njemačku. Razumljivo, tri mjeseca rada tamo, pa nakon toga povratak u Crnu Goru i boravak van Šengen zone, omogućava opet odlazak na rad kod prijatelja ili porodice. Kada se to stavi na papir, dolazi se do pozitivnog „kućnog budžeta“. Neko ko postupa u skladu sa ovim pravilima, može boraviti u nekoj od zemalja Šengen zone šest mjeseci godišnje, dakle dva puta po tri mjeseca. Treba uzeti u obzir da, kada je već pomenuta Njemačka kao najjača evropska ekonomija, prosječni Balkanac koji radi na popularnoj “baušteli”, odnosno građevini može zaraditi “čisto” za godinu dana i do 8.000 eura. U nekoj od balkanskih država, za jednog prosječnog građanina, radnika koji obavlja građevinske ili molerske radove, tu sumu je teško ili nemoguće zaraditi. Mnogim građanima Crne Gore, Srbije i BH ovaj vid odlaska predstavlja “finansijski prozor”. Nije nepoznanica da mnogi očevi odlaze da zidaju zgrade i kuće u Njemačkoj, rade u auto servisima ili pak obavljaju neki od bolje plaćenijih poslova, kao što je posao konobara. Nisu pošteđene ni majke u Crnoj Gori koje odlaze da čuvaju tetku od svoje drugarice iz djetinjstva koja živi u nekom manjem francuskom gradu, a sve zbog zarade jer treba opremiti u avgustu dijete za početak školske godine, pripremiti maturanta za brojne proslave ali i odlazak na fakultet, nabaviti novac za ogrijev, za dugu balkansku zimu, i klimatski i finansijski gledano… Jednostavno, idu zaraditi da bi mogli živjeti. Pardon, preživjeti.


Njemačka nije uzeta kao primjer sasvim slučajno, jer tamo živi najviše crnogorskih iseljenika kada je EU u pitanju, pa nije ni čudo što onaj dio njihovih porodica i prijatelja koji je ostao da živi na tom čuvenom Zapadnom Balkanu, najviše odlazi tamo. Bar je to slučaj sa Crnom Gorom. Ali, Crnogorci odlaze i u Luksemburg gdje stalno živi već decenijama preko 15.000 naših iseljenika, ili u Sloveniju gdje je ta brojka manja, nešto više od 4.000. Pored ovih, građani Crne Gore odlaze i u Francusku, Dansku, Austriju…

Situacija nije bolja ni sa susjedima Crne Gore. Činjenica je da je veliki broj državljana Srbije po istom “principu” kao i njihove crnogorske komšije odlazi na tromjesečni rad. No, osim rodbine i prijatelja, građani Srbije, koji nemaju ove pomenute, otišli su korak dalje. Tako su širom Srbije, od Beograda pa i u unutrašnjosti otvorene brojne agencije koje posreduju i odvode srbijanske radnike u zemlje EU, poput Njemačke, Slovačke, Mađarske, Češke, Holandije, Belgije… Paleta poslova je različita, a kreće se od građevinarstva, preko usluga i zdravstva do proizvodnje i teške industrije. Kao identičan primjer za dešavanja u Crnoj Gori i Srbiji, može se uzeti i Bosna i Hercegovina. Vrlo često se može desiti da se u sred Njemačke, naručujući u pivnici, u Frankfurtu, obratite konobaru na tečnom engleskom ili njemačkom jeziku, a da on slušajući međusobni razgovor tek kaže: “Bolan, što ne kažete na našem jeziku?”. Ispostavi se kasnije da je iz Tuzle, BH. Završio je fakultet ali posla u struci nema pa je kod druga iz djetinjstva tri mjeseca došao konobarisati. Brojni su ovakvi primjeri koji samo pokazuju naruženu socijalnu sliku Zapadnog Balkana.

Kada se sve ovo uzme u duboko razmatranje, a postoje drugi i što je još gore, strašniji primjeri od navedenih, ne čudi što je srednja, balkanska klasa zabrinuta usljed najava EU da će novi režim Šengena biti drugačiji od postojećeg. Mnogi, znajući šta ih čeka, brinu oko toga kako će dalje… Jer, dešavalo se da stariji brat iz Luksemburga pozove mlađeg u četvrtak i kaže da već prvim autobusom kreće jer mu je našao posao od ponedjeljka, jer “poslodavac nekog hitno traži i ne može da čeka”. To od sad neće biti izvodljivo. Još potpuno nije poznata ni sama procedura apliciranja i postoji konfuzija kod onih, informatički pismenih, da li će zaista moći sve da obave elektronskim putem. Kod onih koji ne vladaju novim metodama komunikacija, postavlja se pitanje da li će moći da odu u predstavništvo EU u glavnom gradu svoje države i na taj način zatraže EU boravak, pa bi za tu kartu do glavnog grada možda i imali ili pozajmili… Izgledno je da prosječnog Balkanca čeka nova glavobolja, ali nije da na to nije navikao. Još dvije godine, bar kako Brisel obećava, ne moraju zbog glavobolje zvane ETIAS kupovati analgin. I to je neka ušteda.

Komentariši

Top