Duguje li Srbija objašnjenje Zoranu Đinđiću 15 godina kasnije? | Ekonomist

Duguje li Srbija objašnjenje Zoranu Đinđiću 15 godina kasnije?

Za većinu građana Beograda, 12. mart 2003. godine bio je još jedan sasvim običan radni dan, sa prvim naznakama lijepog i sunčanog vremena koje dolazi, jer je do početka proljeća ostalo još svega par dana. Isto tako, pomenuti radni dan je, iako je hodao uz pomoć štaka zbog povrede noge, shvatio i tadašnji premijer Srbije, doktor Zoran Đinđić. Samo što je nešto kasnije započeo svoje radne obaveze nego inače. Tog dana, prema rasporedu, premijer je imao sastanak Savjeta za borbu protiv korupcije u 13 časova, dok je u 15.30 trebalo da se sastane sa gošćom iz Stokholma, tadašnjom ministarkom inostranih poslova Švedske, Anom Lind. Pomenuti datum, Užička 40 kao rezidencija premijera Đinđića, beogradsko Dedinje… Tako je kolona u pratnji od troje vozila došla na pomenutu lokaciju nešto nakon podneva, a premijer je ušao u svoje vozilo i pratnja se uputila prema zgradi Vlade, koja se nalazi u Nemanjinoj 11.

Sam premijer nije slutio da će samo nekoliko minuta nakon njegovog odlaska iz topline porodičnog doma, njegov život biti okončan, zvjerski… Nije to slutila ni Srbija, barem ne onaj većinski dio nje, jer je vjerovao u bolju budućnost koju je Zoran najavljivao. Vjerovala je u njegove vizije, počeli su da ostvaruju svoje snove, a i ne čudi jer je poznato da je Đinđić bio prvi demokratski izabrani premijer. Kolona je stigla u dvorište zgrade Vlade ispred ulaza broj pet i to u 12.25 časova. Premijer i pratnja su izašli iz vozila, ali su snajperski hici prekinuli snove Srbije, onog većinskog dijela i premijera. Hici su došli iz komšiluka, iz zgrade Zavoda za fotogrametriju, koja se nalazi u Ulici admirala Geprata 14. Kancelarija 55, na drugom spratu pomenute zgrade poslužila je pripadniku JSO (u daljem tekstu Jedinica za specijalne operacije), Zvezdanu Jovanoviću, da izvrši atentat na Zorana Đinđića. U trenutku kada je povukao smtrtonosni obarač, sa namjerom da premijera liši života, u čemu je na žalost i uspio, sa njim su u kancelariji bili Aleksandar Simović i Ninoslav Konstantinović. Premijer je nakon pucnja odvezen u Urgentni centar KC Srbije, ali u 13.30 časova, pored nadljudskih napora ljekara, konstatovana je njegova smrt.

Mreža atentatora i onih koji su bili umiješani u ubistvo, nije se zatvorila samo na ova tri čovjeka. Mnogo je šira. Milorad Ulemek Legija, Sretko Kalinić, Vladimir Milisavljević, Milan Jurišić, Branislav Bezarević, Dušan Spasojević… Samo su neka od imena pripadnika JSO, Zemunskog klana ali i pripadnika Službe državne bezbjednosti koja su učestvovala u likvidaciji premijera. Istog dana, muk i nevjericu u ono što se brzinom svjetlosti proširilo srbijanskom prijestonicom, onda i cijelom državom, pa dalje i svijetom, prekinuli su brojni mediji. Najprije svjetski, pa onda domaći jer se zna i dugo je u javnosti polemisana ćutnja RTS-a i emitovanje komedije na programu, te su vanredne vijesti krenule tek nakon, nešto više od dva časa, poslije izvršenog atentata. Nešto kasnije u 15.45 nakon vanredne sjednice Vlade, tadašnji potpredsjednik Nebojša Čović izašao je pred novinare sa prvom zvaničnom informacijom.

– Na predsjednika Vlade Zorana Đinđića izvršen je atentat. Premijer je podlegao povredama u Urgentnom centru KCS. Vlada ocjenjuje da su ispunjeni uslovi i za uvođenje vanrednog stanja – saopštio je tada Čović.

U večernjim satima istog dana, po povratku u Beograd, tadašnja vršiteljka dužnosti Predsjednice Rebublike Srbije, Nataša Mićić, uvela je vanredno stanje i uslijedila su brojna hapšenja širom Srbije. Počeo je obračun sa mafijom koja se okuražila ne da puca samo na premiijera, već na državu i narod. Počela je dobro poznata akcija, kodnog naziva „Sablja“. Uhapšeno je blizu 12.000 ljudi, izdate su potjernice, počele su i nove likvidacije od onih ostataka pripadnika orgnizovanih grupa koje su ubile premijera.

Kada je 2009. donijeta konačna presuda za ubistvo premijera Zorana Đinđića, od 12 osuđenih na čelu sa Miloradom Ulemekom Legijom, sedmorica su bila u zatvoru, a petorica u bjekstvu. Dvojica vođa Zemunskog klana, glavnih organizatora zločina pored Ulemeka, Dušan Spasojević i Mile Luković, bili su mrtvi i prije nego što je sudski postupak započet. Uglavnom, oni koji su dočekali kraj sudskog procesa osuđeni su ukupno na nešto više od 370 godina zatvora. Milorad Ulemek Legija kao organizator na 40, Zvezdan Jovanović kao izvršilac na 40, Aleksandar Simović i Ninoslav Konstatinović na po 35 godina zatvora i tako redom…

Koliko toliko bila je ovo sažeta uvertira za glavnu temu i dobijanje odgovora na pitanje u naslovu. Da li je samo formalnim osuđenjem i slanjem u zatvor onih koji su organizovali i izvršili ubistvo premijera, zapravo Srbija dala potpuni odgovor i reakciju na to pitanje? Odgovor je jasan… Nije! Opet, na žalost… Politička pozadina ubistva je ono što muči svakog istrajnog poštovaoca lika i djela Zorana Đinđića. Muči to najviše njegovu porodicu, što je i normalno. To treba da bude i jedna od „glavnih muka“ društva u Srbiji, i to cjelokupnog društva. Srbiji je Zoran za kratko vrijeme dao mnogo, ali mu ona nije vratila to na pravi način. Zaslužuje on, kao neko ko se borio za boljitak svoje države i naroda, da mu oni isti daju objašnjenje, ako ne ono njemu  jer je to fizički nemoguče, ono njegovoj porodici.

O tome, pozadini ubistva, ni danas poslije 15 godina od pucnja u Zorana, ne zna se skoro ništa. U javnosti su se mogle čuti brojne optužbe jednih na račun drugih, od toga da je to urađeno pod političkim kišobranom Vojislava Koštunice, da je to mafija uradila jer je premijer krenuo da se bori protiv nje formalno i suštisnki, da su ovi održavali kontakt sa mafijom zarad raznih interesa… Konkretnog odgovora nema. Ko je tu zakazao? Pa moglo bi se reći cijeli sistem. Porazno je još više, a za porodicu sigurno bolno bude, kada se iz određenih krugova pred svaki 12. mart čuje ista priča, kako će se rasvijetliti politička pozadina ubistva premijera, a svaki naredni se dočeka sa tim otvorenim pitanjem. Nije li 15 godina i previše svima onima koji su obavljali ili obavljaju određene visoke dužnosti da se uhvate u koštac sa dobijanjem odgovora na to pitanje? Jeste, previše je. Isto tako, pored brojnih raznih inicijativa koje su dolazile sa više adresa da se rasvijetli politička pozadina ubistva, to ni ovaj 12. mart neće dočekati.

Kao premijer, a prije toga vođa demokratskih snaga, simbol otpora, Zoran je neko ko je ostavio dubok trag u istoriji Srbije. Hipoteka, koju Srbija nosi za to, izuzetno je teška i nosiće je sve dok se ne utvrdi politička pozadina njegovog ubistva. Zna se, da on to, da se desilo nekom drugom, nikad ne bi dozvolio da ostane na taj način nerasvijetljeno. On nije podnosio ćutnju. Stalno je govorio i otvoren je bio za sve probleme i poruke, motivisao je Srbiju da ide naprijed. Bio je lokomotiva koja je krenula naprijed. Nisu svi vagoni htjeli taj pravac, opet na žalost, po ko zna koji put… Isto tako, Srbija ne smije da ćuti i zatvara oči pred ovim pitanjem. Ona duguje objašnjenje čovjeku koji je svoj život izgubio zbog nje. Vrijeme ide i brzo će se dočekati i 16 godina od ubistva premijera. Eto Srbiji prilike da se pokrene i suoči sa bolnim pitanjem i da sve one koji se dovode u sumnju sa političkom pozadinom atentata izvede pred lice pravde. Sve dok to ne uradi, Srbija će biti dužna Zoranu Đinđiću. Izgovori da nema političke volje, resursa, osumnjičenih bili bi još jedan veliki šamar  njegovom liku i djelu. Nego, za života je tako radio, da ih i sada, kada nije među živima, stojički podnosi.

– Ako dаnаs ne uspijemo, jedini rаzlog smo mi sаmi! Isto tako, ako neko misli dа će zаustаviti sprovođenje zаkonа time što će mene ukloniti ondа se grdno vаrа, jer jа nisаm sistem. Sistem će funkcionisаti i dаlje i niko neće dobiti аmnestiju zа zločine tаko što će ukloniti jednog ili dvа funkcionerа držаve. Gledajte u budućnost i tamo ćemo se sastati vi i ja – ovakve je poruke građanima upućivao premijer.

Ako ne nešto drugo, neka ove njegove riječi odjeknu u ušima onih koji trebaju da istraže političku pozadinu ubistva i daju odgovor ko, šta, zašto i zbog čega … ?!

 

 

 

Komentariši

Top