Čitaoci pišu: "Kako sam zavoljela ovo radno mjesto" | Ekonomist

Čitaoci pišu: “Kako sam zavoljela ovo radno mjesto”

Čitaoci pišu : Ksenija Popović, studentkinja Medicinskog fakulteta o svom iskustvu na Odjeljenju centralne intenzivne terapije


Posle tri mjeseca slobodno mogu reći  života u okviru Odjeljenja centralne intenzivne terapije, poželjeh da napišem nešto lijepo.

A kako započeti ako ne sa jednim velikim Hvala?

Zahvalnost je jedino što imam i što mogu da im dam. Svim doktorima, medicinskim sestrama, fizioterapeutima, tehničarima, čistačicama

Nemjerljivo je velik i važan njihov posao. Toliko nemjerljivo velik i važan da postajem cinična i gubim sposobnost da slušam kukanja oko kancelarijskih poslova i visine plata i koliko kalorija, a koliko trbušnjaka.

Možda bi svi jednom u životu trebalo da rade baš tu, u ovoj rupi od života. Da njeguju nekog ko u tom trenu nije ni mrvu osoba koja inače jeste, nekad čak ni nalik ljudskom biću. Možda bi se svi naučili mnogo čemu.

Prvo bi naučili kako to nemoć i nevjerica počiste sve u čovjeku. Ostave te da stojiš i čekaš hirurga i anesteziologa kao Boga, a njihovu riječ kao kakvu novu dugu. Potom bi ušli u taj svijet. Na to odjeljenje koje ima svoj miris ili pak svoj vazduh. Ima svoju paletu boja. Ima svoju melodiju, orkestar aparata za preživljavanje i oživljavanje. Ima svoje vječito upaljeno svijetlo. I bezbroj novih likova i priča. I goli život.

To je možda jedino mjesto u kojem zaista jesi samo tijelo, duša i um. Vani si još i mobilni telefon, nova haljina, stari prijatelj, omiljena hrana… Vani si i tata. Ovdje, ovdje si preživljena noć, visoka temperatura, sepsa, crijeva koja ne rade, ruke koje traže nešto da uhvate, crijeva koja su proradila… Tu si koma i mrtva priroda uživo i najveća radost tvojim ćerkama je pomjeranje tvojih usana u mljac pri prinošenju kocke čokolade tvom nosu, dok ostatak tebe i dalje vodi ko zna kakve bitke.

Mene je ovo iskustvo naučilo mnogo čemu. Možda i najvažnije… Da volim i dajem čak i kad mislim da i volim i dajem u prazno. I da vrijedi… Kao nekome kome medicinski fakultet ne pada baš lako jer zahtijeva i traži možda i previše, naučilo me da vrijedi. Jer je bilo koji posao u poređenju sa otuđivanjem čovjeka od bolesti i okretanja ka zdravlju nemjerljivo mali.

Posle 3 mjeseca života u okviru Odjeljenja centralne intenzivne terapije, na nekom smo drugom odjeljenju. Brzo i kući. Opet osjećam strah i nemoć. A oni… Svi oni su svojim radom učinili da se u prethodna tri mjeseca što manje osjećamo tako. I da imamo roditelja!

Nemjerljivo – hvala!


Obavještenje!

Dragi čitaoci, kao što možete primijetiti uveli smo rubriku “Čitaoci pišu..” , s toga ukoliko posjedujete iskustva sa radnih mjesta koja su vrijedna objave na našem portalu, kontaktirajte nas i pošaljite tekst u Word-u, nakon čega ćemo mi razmotriti i u slučaju odobravanja uskoro i objaviti na portalu i podijeliti na društvenim mrežama.

Redakcija
Redakcija

Redakcija Ekonomista donosi ekonomske i poslovne vijesti iz Crne Gore i svijeta, doprinosi promovisanju dobrih poslovnih praksi i razvijanju preduzetničke svijesti.

Komentariši

Top