Brak iz interesa koji je promijenio svijet: Kako funkcioniše ekonomska simbioza SAD i Kine? | Ekonomist

Brak iz interesa koji je promijenio svijet: Kako funkcioniše ekonomska simbioza SAD i Kine?

Kasnih 70-ih godina SAD su se nalazile u poprilično nezgodnoj ekonomskoj situaciji – inflacija je bila tvrdoglavo visoka, ali i stope nezaposlenosti. Americi je očajno trebao novi recept za snažan rast i počela je potraga za njim.

U isto vrijeme Kina je upravo izlazila iz perioda Kulturalne revolucije – bio je to itekako turbulentan period za Kinu koji je trajao od 1966. do 1976. Naime, vođa kineske komunističke partije, Mao Ce-tung, pokrenuo je sredinom 60-ih veliki projekt koji je imao za cilj sačuvati “istinsku komunističku ideologiju” na način da je trebalo odstraniti sve ostatke kapitalizma i tradicionalnih elemenata iz kineskog društva.

Mnogi se slažu kako je to zapravo bio brutalan eksperiment u kojem je na kraju živote izgubilo više stotina hiljada ljudi (neki smatraju da je riječ i o milionima).

Mao je insistirao kako “revizioniste” treba ukloniti kroz nasilnu klasnu borbu. Cijela nacija se angažovala u veliki lov na “ostatke kapitalističke buržoazije” koji su se mogli očito kriti bilo gdje. Krenula je velika čistka u vrhu Komunističke stranke te su uklonjeni umjereni kadrovi kao što su bili Liu Shaoqi i Deng Xiaoping. U isto vrijeme oko Maoa se počinje graditi pravi veliki kult ličnosti. Ubistva, mučenja, zlostavljanja, oduzimanje imovine – progonjeni su bili milioni širom Kine.

Koliko je sam Mao Ce-tung bio odgovoran za kulturnu revoluciju i sve katastrofe koje su iz nje proizašle? Svakako da jeste odgovoran, no, činjenica je da su Kulturnu revoluciju više od njega vodile neke druge osobe, tačnije četiri osobe koje će postati poznate kao “Banda četvorice” (naziv je dao sam Mao), a jedna od članica te “bande” bila je njegova zadnja, četvrta po redu, supruga, Jiang Qing.


Maova Kulturna revolucija (1966-1976) imaće velikih posljedica po Kinu

Druga trojica “Bande četvorice” bili su Zhang Chunqiao (istaknuti kineski politički teoretičar, pisac i političar), Yao Wenyuan (književni kritičar i političar), i Wang Hongwen (radnički aktivista i političar).

Banda četvorice

Oni su uveliko vodili Kulturnu revoluciju dok je Mao, već u godinama, bio više manje polu-Bog oko kojeg se gradio strogi kult ličnosti.

Dominacija “Bande četvorice” Kinom i njenim institucijama – od obrazovanja, ekonomije do kulture – trajaće deset dugih, i za mnoge pogubnih, godina.

Šta je moglo zaustaviti ovaj veliki eksperiment koji je sprovodila “Banda četvorice”? Realno gledajući, samo jedan čin – smrt vođe oko kojeg je izgrađen kult ličnosti. Upravo to se i dogodilo 1976. godine – Mao Ce-tung je umro. Bolovao je od Parkinsonove bolesti, a imao je i problema sA plućima zbog pušenja. Njegovim odlaskom došao je i kraj Kulturne revolucije te je počeo period žestoke borbe za vlast unutar partijske strukture, ali i period kineske ekonomske stagnacije – naime, Kina je u periodu Kulturne revolucije ipak relativno brzo napredovala. Svoju prvu hidrogensku bombu testirali su 1967., a već 1970. lansiraju satelit Dong Fang Hong.

Što se dogodilo s “Bandom četvorice”? Nedugo nakon Maove smrti ubijeno je sve četvero, zbog veleizdaje, a narod je izašao na ulice slaveći kraj jednog mračnog perioda. Danas službeni izvori Komunističke partije Kine ističu kako Mao zapravo dosta toga nije znao i da se protivio svojoj supruzi Jiang Qing i drugim predstavnicima “bande”, ali nije imao više dovoljno snage. Je li zaista bilo tako? Ko zna, ali moguće je. No, jedna stvar je sigurna – KPK se i dalje djelimično oslanja na Maoa kao na mudrog lidera i jasno je da neće dozvoliti da se njegov imidž prlja očiglednim greškama.

Nakon Maove smrti za mjesto na čelu KPK uspio je da se izbori Deng Xiaoping, čovjek koji je već nekoliko puta bio uklanjan s funkcije jer ga se proglašavalo “umjerenim”. Sada je došao trenutak za njegovo vođstvo.

Deng Xiaoping

Što je Deng napravio s Kinom? Pretvorio ju je u zemlju koja je krenula ponovo prema kapitalizmu počevši sa svojom idejom uvođenja tzv. Specijalnih ekonomskih zona (prostora za eksploataciju jeftine kineske radne snage od strane stranih kompanija).

Tu su se, na kraju Kulturne revolucije i na početku Dengovih reformi, našle SAD i Kina te će stvoriti jedan moćan brak iz interesa koji će promijeniti svijet te učiniti da prva ostane, a druga postane, velika sila.

Kako smo i spomenuli, i Kini i SAD bio je potreban recept za ekonomski rast te su shvatili da isti mogu pronaći u međusobnoj zavisnosti, simbiozi koja je bila vrlo prikladna.

Naime, zbog inflacije i sveopšte ekonomske stagnacije u zemlji, američki potrošači više nisu mogli priuštiti sve što su željeli – stvari su im jednostavno postale preskupe. No, tada stiže era jeftinih proizvoda iz Kine – i odjednom potrošnja je ponovo buknula. Sada američki potrošači ponovo mogu kupovati kao i ranije te sklapati kraj s krajem bez velikih poteškoća.

Američka inflacija tokom 20. vijeka – obratite pažnju na skok krajem 70-ih godina

U isto vrijeme izvoz na američko tržište postao je lokomotiva velikog kineskog ekonomskog rasta te se zemlja posve fokusirala na proizvodnju i izvoz.

Ta simbioza bila je dobra za Kinu, za američkog potrošača, ali ne baš tako dobra za američke radnike čije su se fabrike sada počele seliti u Kinu. Taj trend će se nastaviti decenijama i biće jedan od većih uzročnika patnje segmenta američke radničke klase, no, govorimo o Americi, zemlji gdje potrošnja caruje nad svim drugim zbivanjima što znači da se na bol onih koji napuštaju prazne fabrike niko neće odveć osvrtati. U isto vrijeme, Amerika troši i troši, a američke kompanije, čiji su se proizvodni pogoni preselili u Kinu, zadovoljno trljaju ruke.

Dakako, roba koja stiže iz Kine jeftinija je od one koja se proizvede u SAD, ali kompanije koje su preselile proizvodnju u Kinu i dalje ostvaruju ogroman profit na razlici između troška proizvodnje i cijene proizvoda za američko tržište.

No, ta simbioza, samo u ovim gabaritima, nije mogla potrajati vječno – već nakon nekoliko godina dolazi do produbljenja odnosa na ovoj relaciji. Kako? Naime, SAD nemaju ušteđevine, a želi rasti i razvijati se. Dakle, SAD se moraju negdje zaduživati. Gdje? Nema boljeg mjesta nego u Kini koja sada, zbog novonastale simbioze, ima ogromne zalihe dolara za koje ni sama ne zna što će s njima.

Trgovinska razmjena SAD i Kine

Idealno rješenje za Kinu – dati SAD da se zadužuje kod njih za te iste dolare. I tako SAD počinju da gomila ogroman spoljni dug, a Kina postaje jedan od najvećih vlasnika tog duga. Drugim riječima, ova sada već unaprijeđena simbioza omogućava SAD finansiranje rekordnih deficita u budžetu.

Šta bi se dogodilo da nije bilo Kine? Teško, zapravo nemoguće, da bi SAD danas bile svjetska sila kakva jeste. Velika stagnacija koja im se dogodila 70-ih godina možda bi označila i kraj američke globalne dominacije, ali ovaj projekat sa Kinom lansirao ih je snažno naprijed. Dakako, ne samo njih, već i Kinu. Štaviše, moglo bi se ozbiljno diskutovati po pitanju ko je u konačnom više profitirao od ovog braka iz interesa, Kina ili SAD? Obje zemlje su ekonomski profitirale, to je bez sumnje.

Richard Nixon u Kini 1972. – simboličan početak braka iz interesa

SAD su uživale u ovom periodu, itekako, i da se oni pitaju, taj period bi se mogao nastaviti u beskonačnost. No, postoji problem po njih, jedan veliki problem. Naime, ovo jeste brak iz interesa, brak u kojem nema ljubavi, a to u ovom kontekstu znači da bi jedan od partnera, ostvarivši svoje interese, mogao krenuti dalje, naprijed, ostavljajući drugog da “izvisi”.

Naime, šta se sada događa? Kina počinje, polako, napuštati taj brak. Kako? Podsjetimo se što je bila glavna komponenta tog braka, glavni moto – Kina proizvodi jeftino, SAD kupuju jeftino. Dakle, u tom braku, ako ćemo stvari pojednostavniti, Amerikancima je bilo dobro dok su se Kinezi znojili u proizvodnim pogonima. Sada Kina mijenja situaciju na način da se okreće sama sebi – vlastitoj potrošnji. Ona sada više nije samo izvoznik već velikom brzinom prerasta u potrošača.

Kina je 2013. pretekla Japan i postala drugi po veličini potrošač svijeta, iza SAD (brojke na grafikonu su izražene u bilijardama USD)

Time ne raskida brak, ali mu svakako daje nove uslove. SAD se to nimalo ne sviđa, nimalo. Naime, ne samo da Kina mijenja ekonomski model sa izvoznog na potrošački, već s time – kao po kakvoj inerciji – dolazi do promjene kineskog nacionalnog karaktera. Pogledajmo samo kako Peking čvrsto sprovodi svoju politiku u Južnom kineskom moru i biće nam odmah jasno da je ovo danas neka nova, snažnija Kina – omogućena i stvorena brakom iz interesa sa SAD.

Do juče je Kina bila samo veliki proizvodni pogon, a danas podiže globalne nove institucije kao što su Azijska infrastrukturna investicijska Banka (AIIB), Nova razvojna banka, ali i Fond puta svile.

Kineski predsjednik Xi Jinping najavljuje stvaranje “kineskog sna”, a Amerikanci se pitaju što će se onda desiti s “američkim snom”?

Ovo je veliki i kompleksan proces. U slučaju dvoje ljudi, takav brak često završava s bolnim razvodom. Kako bi pak izgledao “razvod” Kine i SAD? Pogodio bi cijeli svijet. No, baš zbog činjenice da ovo jeste veliki i kompleksan proces, taj razvod se vjerovatno neće desiti tako skoro.

Ovo su projekcije – Kina će 2026. prestići SAD po veličini BDP-a rastući u prosjeku 6,5% godišnje. Hoće li tada završiti “brak iz interesa”? Ko zna, možda će umjesto toga jednostavno zamijeniti mjesta.

Naime, “što učiniti s Kinom?” je pitanje na koje SAD nema jedinstven odgovor. Razne grupe imaju razne ideje. Jedna od njih je zapravo i podsticala razvoj kineske potrošnje, nastojeći pretvoriti Kinu u vlastito tržište za izvoz (primjer: Kina danas već ima više kino dvorana od SAD, a Hollywoodu se to jako dopada).

Druga grupa pak reaguje panično, a to smo vidjeli sredinom Obamine ere kada je njegova administracija pokrenula “Veliki zaokret prema Aziji” što je zapravo geopolitički projekat vojnog okruživanja Kine. Prijetnja nevjernom supružniku?

Jedan od američkih planova je vojno okružiti Kinu

Onda pak imamo ljude kao što su Donald Trump koji smatraju da bi trebalo jednostavno vratiti industriju iz Kine natrag u SAD i nekako omogućiti da Amerikanci ponovo kupuju američko. Taj potez, kada bi bio izvodljiv, vjerovatno bi bio najveći udarac za Kinu jer ona se ipak nada još godinama masovno izvoziti na američko tržište. No, znajući da ništa nije vječno, stvara jedno veliko tržište upravo kod svoje kuće.

Poprilične tenzije se već osjećaju, ali brak i dalje traje, a kao i kod svakog braka koji želi projektovati stabilnost – bez obzira na unutarnje svađe, valja ostaviti dobar utisak prema vani

Kinesko-američki brak iz interesa svakako je drastično promijenio svijet, a još će ga i mijenjati, možda više od bilo kojeg drugog procesa koji je danas na snazi. Ne preostaje nam ništa drugo nego da i dalje pratimo uspone, padove i razvoj veze ovih giganata.


 

Izvor: advance.hr (Antun Roša)

Redakcija
Redakcija
Redakcija Ekonomista donosi ekonomske i poslovne vijesti iz Crne Gore i svijeta, doprinosi promovisanju dobrih poslovnih praksi i razvijanju preduzetničke svijesti.

Komentariši

Top