20 godina od povratka Hong Konga Kini: Koliko još može potrajati model sa dva sistema? | Ekonomist

20 godina od povratka Hong Konga Kini: Koliko još može potrajati model sa dva sistema?

“Hong Kong je dio Kine sada i zauvijek”, poruka je to kineskog predsjednika Xi Jinpinga bivšoj britanskoj koloniji uoči 20. godišnjice povratka Hong Konga kineskoj upravi. Poruku je sam predao, posjetivši 1. i 2. Jula Hong Kong i sudjelujući na vojnoj paradi u kojoj je sudjelovalo na hiljade kineskih vojnika, u najvećoj paradi koju je ova kineska posebna oblast doživjela. Kao dio prenosa vlasti 1997. od Velike Britanije Kini, Peking je obećao da će poštovati uslove ‘jedne zemlje, dva sustava’. To je donijelo Hong Kongu veliku autonomiju, uključujući kapitalističko gospodarstvo, nezavisno sudstvo, slobodne medije, te sopstvenu slobodu izražavanja.

Dvadeset godina kasnije mnogi stanovnici Hong Konga, a ima ih 7,3 miliona, osjećaju jači pritisak kineske središnje uprave i lagano ukidanje sloboda. Krajem 2014. mnogi su izašli na ulice i jedanaest mjeseci protestovali protiv kineskog upliva u izborni sistem Hong Konga. Danas zakonodavno tijelo uključuje članove koje je prethodno prihvatila kineska vlada, ali i one koji su nezavisno izabrani te traže više demokracije i autonomije. Rezultat je blokada parlamenta i rad na vrlo važnim poljima poput reforme obrazovanja ili na infrastrukturalnim projektima je zaustavljen. Pobornici Pekinga lukavo pitaju da li je u toj blokadi primjerenije koristiti malo više kineske učinkovitosti, a malo manje nespretne zapadne demokracije.

Starije stanovništvo Hong Konga je oprezno i potiho podsjećaju Kinu na obavezu prema ‘jednoj državi, dva sistema’. Mlađi su radikalniji. Naviknuti na zapadni oblik sloboda, počeli su govoriti o potpunoj nezavisnosti od Kine. Smatra se da samo tri posto mladih između 18 i 29 godina sebe identificiraju kao Kineze. Njima je Xi vođa strane zemlje, koja široko tumači što je politika ‘jedne države, dva sistema’. Naravno, Kina niti ne pomišlja na korištenje otvorene sile protiv uspješnog gradskog središta. Kineski se utjecaj odvija na skriveniji način, uključujući razne poteze protiv onih pojedinaca koji postaju preglasnima u javnom prostoru.

Na 20. godišnjici Xi je nastojao smiriti te napetosti. U svom govoru je istaknuo da je uspjeh politike ‘jedne zemlje, dva sistema’ prepoznat u cijelom svijetu. Istodobno je Xi upozorio da će svaki pokušaj ugrožavanja kineskog suvereniteta i sigurnosti, izazova moći središnjoj vladi ili korištenje Hong Konga za infiltraciju i sabotažu protiv kopna biti u potpunosti skršeni. Istog dana je vlast nad Hong Kongom preuzeo nova premijerka Carrie Lam, koju podupire Peking. Ona je obećala da će raditi na sprječavanju podjela i smanjivanju frustracija, te ujedinjavanju društva za budućnost. Za to će joj trebati puno više umjerenih snaga i kod prokineskih i proautonomaških zastupnika. Zapravo, umjerenost u pristupu je jedini način kako se može izbjeći sukob u Hong Kongu. Radikalne snage na obje strane su vidno osnažene, te je poziv na kinesku učinkovitost prije svega poziv na Xijev zdrav razum. Kineski predsjednik sada ima samo dvije mogućnosti: ili će podržati izbornu reformu ili će se suočiti s trajnom političkom nestabilnošću u Hong Kongu u obliku prosvjeda i blokade zakonodavne vlasti.

Zašto Xi nije učinio ništa po tom pitanju? Prije svega jer je zabrinut za mnogobrojne kineske periferije. Osim što se Peking mora suočavati s autonomijama Hong Konga i Macaua, ima goleme sigurnosne probleme u Xinjiangu te uvijek upitnom Tibetu. S nastankom mreže međunarodnih terorista, pitanje nacionalne sigurnosti prevodi se u jači nadzor i korištenje sigurnosnih snaga širomm Kine. Svaki oblik protesta ili nemira mogu se tumačiti kao opasnim presedanima za koje bi se mogli uhvatiti Ujguri, Tibetanci ili neke druge etničke skupine. Kroz dugi niz godina, međutim, Peking je upirao prstom u zapadne sile, optužujući ih za tiho podupiranje radikalnih elemenata u Hong Kongu, a da nije ništa napravio protiv nastanka šireg narodnog pokreta okrenutog protiv kineske središnje vlasti. Gotovo pred nosom Pekingu, mala skupina stanovništva i manji dio hongkonške političke zajednice nastao je pokret Occupy Hong Kong, potom značajni politički lokalizam, da bi danas većina budućih generacija gledala prema neovisnosti.

Dakako, napetosti između Hong Konga i ostatka Kine su se razvijale još od predaje Hong Konga kineskom suverenitetu, ali naročito su se razmahale nakon 2010. Različiti čimbenici su pridonijeli razvoju takvih napetosti, ne samo razumijevanje politike ‘jedne države, dva sistema’. Uz to, kineska vlada je počela ohrabrivati Kineze s kopna da se počnu naseljavati na Hong Kong, čime se mijenja demografska, ali još više politička slika otoka i unutarnji sukob u samom Hong Kongu. Vlada Hong Konga je donijela Plan individualnih posjeta i otvorila ekspresnu željezničku liniju Guangzhou-Shenzhen-Hong Kong i time dovela do velikog rasta kineskog stanovništva na otoku. Dodatni je sukob unutar samog Hong Konga taj što građani otoka istovremeno cijene međunarodne kulturalne vrijednosti nastale kroz status britanske kolonije i međunarodnog grada, te održavaju mnoge tradicionalne kineske kulturalne vrijednosti. Hong Kong je ujedno multietničko društvo s vrlo velikim kulturnim razlikama, sve što u Kini nedostaje.

Unutar ideje jedne države, Kina tumači svoju obavezu postepenog integriranja Hong Konga u Kinu. Pod tom izlikom provodi se nekoliko politika koje stanovnici Hong Konga smatraju prijetećima. Kao dio Osnovnog zakona Hong Konga, uz kantonski i engleski jezik pridodan je i mandarinski, koji se smatra službenim kineskim izgovorom u NR Kini. Iako tri jezika imaju ustavno garantnovan jednak status, zapravo se mandarinskom daje veća važnost. Ovaj jezik, koji je posve stran u Hong Kongu, počeo se toliko koristiti na otoku da se sada stanovnici Hong Konga boje da bi mogao u potpunosti zamijeniti kantonski u službenoj uporabi. Promicanje mandarinskog spram kantonskog i engleskog vodilo je čak pitanjima da li taj potez smanjuje konkurentnost u globalnom gospodarstvo, te da li je cilj ove jezične političke prianjanje Hong Konga gospodarstvu kopnene Kine i gubitak posebnog kulturnog identiteta.

Uz jezičnu politiku, 2003. vlada Hong Konga i središnja vlada potpisali su Dogovor o bliskom ekonomskom partnerstvu. Radi se o sporazumu slobodne trgovine u kojima kvalitetni proizvodi, kompanije i stanovnici Hong Konga ostvaruju preferencijalni pristup kineskom tržištu. Kritičari ovog sporazuma smatraju da se radi o potezu u kojemu se namjerava gospodarstvo Hong Konga učiniti zavisnim o kineskoj ekonomiji. I na polju obrazovanja postoje promjene. U škole je pokušano uvođenje moralnog i nacionalnog obrazovanja, školskog kurikuluma kojega je stvorio Obrazovni ured Hong Konga. Kada se 2012. pokušao provesti ovaj kurikulum nadahnut kineskim svjetonazorom, došlo je do prosvjeda. Građani Hong Konga su stali protiv kineske komunističke i nacionalističke ideologije koja ujedno u kurikulumu osuđuje demokraciju i republikanizam.

Sve te politike su stvorile otpor umjesto integraciju. Najveću posljedicu je Peking stvorio u obliku rasta lokalnog samoodređenja u Hong Kongu. Sve je manje onih koji se identifikuju kao Kinezi, a sve se više ljudi određuju kao Hongkonžani. Odbijanje komunizma i isticanje kosmopolitskog grada stvara važnu razliku lokalaca i ostatka Kine te se stvaraju mnoge snažne predrasude. U Hong Kongu gledaju na Kineze kao proste, nepristojne i slabo obrazovane, te se bore protiv njihovog dolaska na otok. Istovremeno, Kinezi gledaju na otočane kao razmažene i nezahvalne uprkos svoj pomoći koju dobijaju od Kine.

Nakon protesta 2014., mnogi demonstranti i sudionici Occupy pokreta počeli su se ujedinjavati kroz Revoluciju Kišobrana kao zajedničku platformu. Tijekom parlamentarnih izbora 2016. nastalo je šest lokalnih političkih skupina: Mlada inspiracija (Youngspiration), Kowloon Istočna zajednica, Nova snaga Tin Shui Wai, Moć zajednice Cheung Sha Wan, Konstruktivna moć Tsz Wan Shan i Zajednica Tuen Mun. Ove grupe stvorile su savez pod imenom ‘ALLinHK’ i izašle na izbore s ciljem poziva na referendum za samoodređenje Hong Konga. Također se na izborima pojavila nova stranka s agendom nezavisnosti Hongkonška nacionalna stranka. Studentske vođe iz Revolucije kišobrana Joshua Wong, Oscar Lai i Agnes Chow stvorili su stranku Demosisto, koja je pozvala na referendum o budućnosti Hong Konga nakon što istekne dogovor o politici ‘jedne zemlje, dva sustava’ 2047. Zajedno su ove stranke osvojile 36,02 posto glasova, što je bio značajan neuspjeh na izborima. Blok stranaka sklonih Pekingu osvojio je 40,17 posto glasova.

Nakon što je Carrie Lam preuzela premijersko mjesto Hong Konga na samu 20. obljetnicu odmah je naglasila da politička reforma neće biti prioritet njezine uprave. S obzirom na političku krizu u Hong Kongu, to je zastrašujuća izjava i za Peking i za Hong Kong.


Piše Vedran Obućina – Advance.hr

Redakcija
Redakcija
Redakcija Ekonomista donosi ekonomske i poslovne vijesti iz Crne Gore i svijeta, doprinosi promovisanju dobrih poslovnih praksi i razvijanju preduzetničke svijesti.

Komentariši

Top