Bloomberg: Rad je povezan s dostojanstvom | Ekonomist

Bloomberg: Rad je povezan s dostojanstvom

Piše: Noa Smit (Bloomberg), prevod A.N.R.

Ekonomisti vole da pričaju ne tako istinitu priču o Miltonu Fridmanu. Zagovornik slobodnog tržišta, boraveći u Aziji 1960-ih godina, bio je svjedok izvođenja javnih radova tokom kojih su ljudi pravili put motikama i lopatama. Kada ih je pitao zašto umjesto toga nijesu upotrijebili mašine za zemljane radove, lokalni zvaničnik rekao je da je cilj bio da se ljudima obezbijede poslovi. Ovaj ekonomista tada ih je pitao zašto se onda u ovom slučaju njihova vlada nije odlučila da radnicima omogući da to rade kašikama.

Ovo poređenje mnogim ekonomistima izaziva osmijeh, a koriste ga kako bi suprotstavili beskompromisno razmišljanje usmjereno na efikasnost u svojoj disciplini naspram neefikasnih poslova birokrata sklonih pravljenju grubih grešaka. No za mnoge izvan ove profesije priča ukazuje na namjerno nepoznavanje važnosti koju imaju posao i ljudsko dostojanstvo. Nedavno sam napisao da bi vlade trebalo da se fokusiraju na to da ljudi dobijaju poslove, a ne da im samo obezbijede novac. Ideje za sprovođenje tako nečega variraju od državnih garancija za zapošljavanje u obavljanju javnih radova do poreskih olakšica za kompanije koje zaposle više radnika.

Neizbježno, ljudi koji se nasmiju tokom priče o “kašikama” skloni su nazivanju ovih programa nečim što stvara prividan posao. Ako tržište nije spremno da ljudima plati da obavljaju poslove, prema njihovim riječima, takvi poslovi nijesu vrijedni obavljanja. I već sam na to dobio nekoliko odgovora. Ljudi koji dobiju ove poslove mogu ih obavljati za novac, kažu oni, ali će znati da ono što rade u suštini nije potrebno i neće izvući dostojanstvo i samopoštovanje iz onoga što rade. Bolje im je samo poslati ček.

Mislim da je ovakav način razmišljanja veoma pogrešan. Da, ako date ljudima kašike da njima naprave put, oni će shvatiti da je to glupo, ali apsurdno je zaključiti da je svaki radnik koji je plaćen više nego što tržište može da podnese samo uživalac blagostanja sa izmišljenim poslom.

Ljudi shvataju da ih slobodno tržište nagrađuje različito, na osnovu onih stvari koje su van njihove kontrole. Domar na Filipinima radi isti posao kao domar u Teksasu, ali ovaj drugi je mnogo bolje plaćen. Recesije, stanje u lokalnoj ekonomiji, razvojna politika, vjetrovi globalnog tržišta i milioni drugih faktora igraju ulogu. To je glavni razlog zbog kojeg rezultati funkcionisanja slobodnog tržišta ne mogu uvijek izgledati fer. Mnogi od nas žele da budu vrednovani ne samo po tome koliko novca ćemo uspjeti da iscijedimo iz sistema, već i po tome koliko ćemo truda uložiti. Ekonomista Bred Delong je prigodno tome rekao:

“Ne volimo da se osjećamo ni kao prevaranti, niti prevareno. Umjesto toga, volimo da se osjećamo ugrađenim u mreže međusobnih recipročnih obaveza.”

Ako vrijedno radimo i proizvodimo nešto što ima opipljivu vrijednost, skloni smo da imamo osjećaj samopoštovanja, kada nas za to društvo nagrađuje pristojnim životom u srednjoj klasi. Ovo je bila suština Novog dogovora Frenklina Ruzvelta – ako radite, imate šta da jedete.

Nastavak snage ove ideje vidljiv je svuda. Svjedoči tome Albukerki u Novom Meksiku, gdje su gradske vlasti beskućnicima otvorile radna mjesta i učinile ih da se “ponovo osjećaju kao ljudi”.

Ili, pogledajte program “Korpusa poslova”, gdje zapošljavanje siromašnih povećava njihove šanse da stupe u brak. Ako date ljudima da rade sa opipljivom, vidljivom vrijednošću, dajete im dostojanstvo. Ovo je, naravno, razlog zbog kojeg je opadajuća stopa učešća radne snage zabrinjavajuća – toliko Amerikanaca je bez posla i nedostaje im dostojanstvo koje je povezano sa zaposlenošću.

Dakle, postoje li otvorena radna mjesta za poslove u SAD koja bi proizvodila opipljivu, vidljivu vrijednost? Naravno da postoje. Da bi se to razumjelo dovoljna je jednosedmična posjeta Japanu. Na mjestima na kojim su američki trotoari napukli i neravni, japanski su uredni i lijepi. U američkim Starbucks restoranima su stolovi puni mrvica i fleka, u japanskim Starbucksima ih prebrišu odmah nakon odlaska svakog gosta. Dok su američki gradovi poput Detroita i Čikaga puni polomljenih prozora i oštećenih fasada, japanski gradovi su čisti i moderni, uz dobro održavan i pouzdan javni prevoz.

Prije nego što počnete da se žalite na tako stvorene poslove, učinite da SAD izgledaju tako. Popravimo trotoare i renovirajmo ili strušimo sve ruinirane zgrade. Obrišimo svaki sto u Starbucksu, stvorimo kvalitetan sistem javnog prevoza i zaposlimo radnike koji će ga činiti tačnim. Pobrinimo se za naše ljude i gradove. Omogućimo brigu o djeci za zaposlene majke, kao i njegu za starija lica. Zaposlimo više nastavnika, kako broj učenika u razredima ne bi bio prevelik.

Sve su ovo poslovi koji stvaraju realne, opipljive rezultate. Kada obnovite zgradu ili sagradite željezničku stanicu vidite plodove rada zaposlenih. Kada se brinete o starijim osobama možete vidjeti stvarnu ljudsku korist. Vrijednost koju stvaraju ovi poslovi je mnogo opipljivija i jasnija nego vrijednost koja se dobija kroz one aktivnosti koje tržište mnogo bolje nagrađuje, kakvo je, na primjer, visokofrekventno trgovanje.

Vrijeme slobodnog tržišta učinilo je privredu efikasnijom, ali je time naglašena i njena dramatična cijena – toliko ljudi koji su izgubili dostojanstvo. SAD se odvajaju od ideje socijalne kompaktnosti koja u osnovi ima rad. Upravo to je omo što bi trebalo da bude obrnuto postavljeno.

Foto: Reuters

Ana Nives Radovic
Ana Nives Radovic

The very first Montenegrin fintech author, financial analyst and author of “Dividing by Zero” scientific project.

Komentariši

Top